Knjiga "Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine" urednika i jednog od autora prof. Vladimira Čavraka, nastala iz materijala nekadašnje radne skupine koju je Vlada formirala neposredno nakon petrinjskog potresa radi izrade programa revitalizacije tog područja, a potom ga jednostrano odbacila, sadrži i analizu kompleksnih socioloških procesa koji kroje brojne nejednakosti, kako one regionalne, tako i one na mikrorazini osjetljivog područja Siska i Banija. Zašto je područje Banije desetljećima slabije razvijeno u odnosu na prosjek Hrvatske i zašto se jaz nejednakosti još produbljuje, analizirala je Ana Opačić, izvanredna profesorica na Studijskom centru socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta, inače Banijka. Sve dijelove mehanizma tog, kako ga je nazvala, začaranog kruga deprivacije, pokušale smo kao dvije Banijke proći u razgovoru.
Na tom prostoru žive žilavi, otporni ljudi koji ne traže puno i koji se u nadljudskoj borbi znaju izboriti za svoju osobnu egzistenciju, imaju kapaciteta, ali zajednica kao zajednica nije otporna
Vaše poglavlje nosi naslov "Začarani krug deprivacije Banovine: kako ga zaustaviti u cjelovitoj revitalizaciji?". Koji je mehanizam tog začaranog kruga na području Siska i Banije?
To je kombinacija vanjskih i unutarnjih čimbenika, utjecaja izvana koji izazivaju strukturalne promjene na terenu i reakcije zajednice na taj strukturalni podražaj. Pitanje je jesu li se u tom procesu, prijenosu vanjskih utjecaja na unutarnje, uzimale dovoljno u obzir specifičnosti lokalnog prostora. Na primjer, jesmo li u slučaju zelene tranzicije, odnosno deindustrijalizacije, Sisku i Baniji na čijem su području industrijska postrojenja imala ogroman utjecaj na ekonomski razvoj, osigurali uvjete i kapacitirali lokalnu zajednicu za taj krah industrije. Sisak i Banija upali su u crnu razvojnu rupu, nisu se uspjeli na vrijeme snaći, nije se dogodila ekonomska tranzicija i preorijentacija ka malom poduzetništvu i tercijarnim djelatnostima, pružanju usluga. U tom nekom nesnalaženju unutar same zajednice dolazi do određenih nemira, sukoba, nepovjerenja, borbe za te ograničene resurse kojima raspolažu. Znamo da je Banija bogata šumskim dobrom koje se eksploatira s tog prostora, a da lokalna zajednica od toga nema ništa. Međutim, unutar zajednice nema adekvatnog odgovora. Netko je u zajednici shvatio da se "kolač" smanjio i jednostavno pušta, pogoduje da se takvi procesi događaju. Lokalna zajednica je pomirena s onom malom naknadom, rentom koju dobiva za izvoz drvne mase. Na kraju krajeva, ni sami građani se ne bune, ne reagiraju.
Nedostatak povjerenja
Općenito, društvo je pasivno, ne reagiramo. Ni Sisak ni Banija nisu izuzetak. Možda previše očekujemo od unutarnje zajednice, devastirane u posljednje tri decenije?
Nije baš da u lokalnoj zajednici nitko nema veze ni sa čim. Pojavljuju se te unutarnje nejednakosti. Odrastala sam na području Petrinje i Siska i svjedočila sam recimo klijentelizmu koji se događao u vidu netransparentnog zapošljavanja, posebno tijekom prvih 10 do 15 godina nakon rata. Što je neko područje siromašnije, manje je pod povećalom javnosti, manje je interesantno, unutarnje nejednakosti su veće jer je međusobna borba za ograničene resurse okrutnija, transparentnost procesa je znatno slabija. S tog prostora stanovništvo odlazi, ostaju stariji, slabije mobilno stanovništvo koje se neće aktivirati, neće progovoriti o problemima zajednice. Opet se javlja taj začarani krug gdje ljudi mentalno počnu osjećati da žive na prostoru na kojem su manje vrijedni, stigmatizirani kako ništa ne znaju i ništa ne mogu, da netko drugi zna i može bolje od njih samih. Javlja se inertnost, predaja, gubitak osobnog i kolektivnog samopouzdanja, osjećaj međusobnog udaljavanja članova zajednice, pojava nepovjerenja. Na prostoru Banije ne postoje sukobi, nego jako visoka razina nepovjerenja i distance na različitim osnovama kao osnovnih temelja socijalnog kapitala.
Što se tiče nepovjerenja, vrijeme je pokazalo da su građani ustvari bili u pravu kad su tjednima nakon potresa govorili da neće biti obnove. Zaista, one ozbiljne, konstrukcijske obnove nema.
Jest. To je teorija koja se sama dokazuje. Nepovjerenje već postaje u startu, a priori kao dio mentalnog sklopa s osjećajem kako neće biti dobro, da netko ima skriveni motiv. To je već integrirano nepovjerenje. Prvog dana bilo je zdravo se nadati, ali opet ni toga nije bilo. Ljudi su već obeshrabreni, oslonjeni sami na sebe. Mnogi su se ponadali da će potres biti ta katarza koja se mora dogoditi da bi se dogodila temeljita promjena i nevjerojatno, i to se rasplinulo. Eto, čak se ni tada ta neophodna promjena nije dogodila. To je začarani krug. Ta teorija nepovjerenja potvrdila se zato što imamo netransparentne lokalne vlasti, netransparentan nacionalni sustav obnove, otvorila se pa zatvorila priča s neuspjelom obnovom nakon rata i netransparentnim procesima... Problem je i suradnja među institucijama koje na tom rijetko naseljenom prostoru ne komuniciraju opet zbog nedostatka povjerenja. Bilo je nepovjerenja s podjelom pomoći, tko je dobio, tko je trebao dobiti, tko nije, je li uzeo jedan obrok više ili manje. Zajednica se u tome iscrpljuje, a onda kao takva podijeljena, nepomirena, s nedostatkom povjerenja, šalje sliku prema van da je takav prostor lako iskoristiti na neki ružan način. I mislim da je Banija na ružan način iskorištena i iskorištavana. Na tom prostoru žive žilavi, otporni ljudi koji ne traže puno i koji se u nadljudskoj borbi znaju izboriti za svoju osobnu egzistenciju, imaju kapaciteta, ali zajednica kao zajednica nije otporna. Banijci su privrženi svojoj prirodi, identificiraju se s njom, ponosni su na svoj geografski prostor, ali nisu privrženi jedni drugima. Taj banijski identitet je više veza čovjeka sa svojim prirodnim okruženjem nego s ljudima. Nemaju izgrađen kolektivni identitet.
Kontejnersko naselje ne može biti centar novog života. Da sam u poziciji nekoga tko je odgovoran za obnovu, ne bih se više pojavljivala od srama, a kamoli proslavljala nešto što je očiti pokazatelj neuspjeha
S obzirom na potrebe potresom pogođenog područja, politička reprezentativnost Siska i Banije je slaba. Koja je poruka s te razine moći stanovništvu?
Politička nereprezentativnost tog prostora na državnom nivou oslikava tu diskonekciju s nacionalnom državom, što je nevjerojatno jer su Sisak i Banija tu, blizu Zagreba. Poruka je da je to manje važan prostor, njima ne moramo ništa dati, oni će ostati lojalni određenoj političkoj opciji i ovako i onako, svejedno je. Kad se neki prostor smatra bitnim, vladajuće elite se potrude bar na simboličkoj razini iz tog prostora birati ministra i poslati na taj način poruku značajnosti. Međutim, to je dvosmjerni proces koji ukazuje i na unutarnji faktor, kako građani Siska i Banije sami sebe percipiraju, kakvu poruku šalju van. Očito ni zajednica nije iskomunicirala svoju značajnost prema van, pitanje je uopće koliko je ona međusobno povezana i koliko su u stanju načelnici i gradonačelnici naših općina i gradova zajednički iskomunicirati neke zajedničke, reprezentativne poruke. Banijska povezanost s ratom, a sada i s potresom, daje osnovu vanjskim akterima za uključivanje samo kako bi je identificirali s ta dva problema, što predstavlja ponavljanje stigme. O Sisku i Baniji patetično se govori kako bi se izazvale vanjska simpatija, darežljivost, humanitarna pomoć, a zapravo produbljujemo stigmu i identificiramo taj prostor kao regiju žrtvu. Ponovno začarani krug, iznutra i izvana, akcija i reakcija. Sažaljenje ne može pokrenuti promjene. Promjene može pokrenuti osjećaj ljutnje, konstruktivne ljutnje. Na nacionalnoj razini tog osjećaja konstruktivne ljutnje prema stanju na Baniji nije bilo osim u momentima kad su se potpuno nepravedno i neopravdano evocirale relacije s ratom. Tu su se pojavili neka ljutnja, politiziranje i dodatno polariziranje, što ustvari predstavlja političko manipuliranje prostorom, ljudima, katastrofom.
U tekstu naglašavate da je zakon jednak za sve, a početne pozicije nisu. Koji su najveći socijalni razdori?
Jedan zakon jednak za sve bio je ovršni zakon, a donio je najveći udio ovršenih i blokiranih građana upravo na području Sisačko-moslavačke županije. Pojedinačni dug, prosječni dug po pojedincu nije natprosječno velik, ali je udio građana koji su blokirani problematičan. Majka svih problema su visoke stope siromaštva po prihodu i po troškovima i velika razlika iznutra. Recimo, u Gradu Petrinji udio siromaštva po prihodu čak nije puno veći od nacionalne razine, ali jest u pogledu troškova. Građani plaćaju puno više nego što bi trebali, ne mogu pokriti osnovne troškove života. Općine koje imaju jako visoke stope siromaštva po troškovima života su Dvor, Gvozd, Topusko, Jasenovac, Hrvatska Kostajnica, Hrvatska Dubica koja ima skoro 50 posto stanovnika u riziku od siromaštva u omjeru potrošnje. Općina Martinska Ves koja gravitira Sisku zbog visokih troškova života ima 40 posto stanovnika u riziku od siromaštva, dok bi se po dohotku mjerilo 25 posto stanovnika, što znači da 15 posto stanovnika ima prihode iznad rizika siromaštva, ali oni s tim iznosom ne mogu podmiriti troškove života koji su neočekivano visoki. Kod banijske populacije velik udio troškova života odlazi na troškove prijevoza jer se za divlje taksi službe mjesečno za par odlazaka do najbližeg mjesta izdvaja i trećina ili polovina mirovine. Trošak prijevoza ne smije biti toliko visok. Tom prostoru je potreban specijalizirani mikro-prijevoz koji može opsluživati određene kategorije stanovništva s područja pojedinih općina i povezivati ih sa županijskim centrom. Uglavnom, smatramo da je u ruralnim prostorima hrana dostupna jer je, kao, svi proizvode, što nije točno. Taj prostor naseljava starije stanovništvo koje uslijed sve češćih poplava i suša jednostavno ne može proizvesti, čak ni za svoje domaćinstvo, hrane kao nekad. U tamošnjim lokalnim dućanima cijene su i do 40 posto veće nego u centru Zagreba. Neracionalno. U ruralnim krajevima hrana bi trebala biti puno jeftinija nego u Zagrebu.
Kakvo je stanje u školstvu i zdravstvenom sustavu?
Posljednjih godina gubimo oko 20 posto učenika poslije završene osnovne škole koji odlaze u srednje škole izvan županije, u sredine gdje se mogu konkurentnije zaposliti. Za opstanak zajednice nisu ključni visoko obrazovani ljudi nego mladi sa srednjom stručnom spremom koji nalaze svoj posao tamo gdje im je dom, jer je njihova uloga za opstanak života na tom području nemjerljiva i upravo će oni biti najviše zainteresirani za dostajan život u toj sredini. Što se tiče zdravstva, prevelika je oslonjenost na sisačku bolnicu. Osim bolničkog sustava, nemamo ozbiljne usluge tercijarne i sekundarne zdravstvene zaštite. Nije osigurana jednostavnije dostupna laboratorijska usluga iz sekundarne zdravstvene zaštite, osim one u Sisku. Nismo iskoristili zakon o zdravstvenoj zaštiti koji omogućuje uslugu mobilnih laboratorija u dislociranim disperzijskim prostorima i opremljenim vozilima na potpomognutim područjima. Nemamo dovoljno razvijenu postzdravstvenu skrb, posebno za starije osobe, koja je vrlo bitna s obzirom na starosnu strukturu stanovništva. Zdravstveni sustav ne uspijeva riješiti probleme mentalnog zdravlja koji su prisutni i na nacionalnoj razini. Jedina dežurna ljekarna je u Sisku.
Bez vizije budućnosti
Što malobrojnim građanima preostaje?
Građani u tim sredinama godinama svjedoče tome kako gube sve više i više usluga, nestaje sve ono što je nekad bilo dostupno: gase se dućani, zdravstvene usluge, javni prijevoz, njihovo susjedstvo. Njihova osobna deprivacija godinama je sve veća i veća. Preostaju im jako visoki troškovi preživljavanja. Uz skupu zdravstvenu zaštitu, socijalne i komunalne usluge, trošak za jednu osobu narast će kao za tri i više. Smatram da bi se još uvijek moglo vratiti stanovništvo koje je Sisak i Baniju napustilo u zadnje dvije godine i koje se još nije ukorijenilo u nove sredine, stvorilo nove obitelji, nove socijalne kontakte i ne živi tamo negdje u blagostanju. Ne bi to bio velik broj stanovnika, ali za lokalnu zajednicu bio bi itekako značajan. U gruboj smo utrci s vremenom i debelo je gubimo, ali ne bih rekla da nema nikakve nade.
Vrijeme teče, a državna obnova stoji. Smatrate li da Vladin Program revitalizacije može potaknuti stanovništvo na povratak na područja pogođena potresom?
Ne ulazeći u sadržaj koji je općenit i u koji se može sve strpati, velik nedostatak Vladinog Programa revitalizacije jest da država nema obvezu pratiti provođenje realizacije projekata koje je sama zadala i na koje se obvezala. Nitko nije preuzeo političku odgovornost za provođenje obnove i projekata revitalizacije. Smatram da se mehanizam komunikacije i suradnje između lokalne i nacionalne razine mora uspostaviti jer ga sada nema. Građani su dobili maglovite, apstraktne i nekakve europskim metajezikom izrečene riječi, ali vizije budućnosti nema. S obzirom na to da smo dio Europske unije, vjerujem da će se proces obnove završiti kad-tad. Samo ne znam po koju cijenu gubitka stanovništva. Ne mogu tu obnovu vizualizirati, nemam neku 3D projekciju kako će to izgledati. Desit će se sumrak zdravog razuma ako ćemo obnavljati kuće iz kojih će ljudi odlaziti i ako ćemo dočekati obnovljene kuće u kojima nitko neće živjeti.
Dvije godine poslije potresa kao uspjeh se prikazuje postavljanje temelja iz donacija za drugu ili treću kuću na Baniji. Je li to uopće uspjeh i kako to djeluje na ljude na tom području i šire?
Takve stvari se rade tiho, samozatajno. Uspjehom smo proglašavali postavljanje kontejnera. Egzistencijalno, prvih dana to je bilo neophodno, ali ne možemo kontejnersko naselje nazvati centrom novog života. Kontejnersko naselje ne može biti centar novog života. Da sam u poziciji nekoga tko je odgovoran za obnovu, ne bih se više pojavljivala od srama, a kamoli proslavljala nešto što je očiti pokazatelj neuspjeha. Šalje se poruka da se puno radi, ali da mi to ne vidimo. Očito ne vidimo dobro. To javno obilježavanje i ogoljivanje ljudske tragedije nije normalno, to je jedno suludo stanje. Poslije takvih društvenih objava, fotografija, čovjek koji živi u kontejneru pita se je li lud što nije zadovoljan, što njemu to nije normalno jer kad pogleda društvene mreže, vidi da je to nekim ljudima oko njega ne samo normalno nego i poželjno, da je to uspjeh. Nesretni građani se osjećaju kao da više ne znaju gdje su. Ne bih nikoga okrivljavala zbog tih društvenih pojava jer je to rezultat naše nemoći, sustava koji se valjda mukotrpno morao potruditi uopće dovesti te kontejnere, a da ne pričamo o postavljanju par kućnih temelja nakon dvije godine.
