U galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u drugoj polovici rujna održana je izložba ‘Praksa teorije: Matko Meštrović i dizajn’. To je bila prilika da porazgovaramo s ovim doajenom teorije, poimanja dizajna i njegove uloge o teorijskim, ali i institucionalnim borbama u kojima je učestvovao. Autori izložbe su Marko Golub, Dejan Kršić i Ora Mušćet.
Radovani mi je u jednom momentu postavio pitanje: ‘Matko, što je najznačajnije što ste vi napravili?’ Ja sam zašutio, nisam znao na što misli. Je li to Centar za industrijsko oblikovanje ili Nove tendencije? Ali ne. ‘To je ono što ste napisali o Ljubi Babiću’
Kako biste opisali promjene, kontinuitete i diskontinuitete, u vašem shvaćanju pojma dizajna. Možemo uzeti i desetljeća kao prekretnice. Što je tu od početka isti interes, a što se mijenjalo kroz vrijeme i u naglascima?
Latinska je izreka ‘Vremena se mijenjaju, a i mi s njima’. Moj novinarski život, koji je započeo još usred studija 1950-ih godina, doveo me u susret s nekim nastojanjima koja sam prepoznao kao kontinuitet vrlo značajne Zagrebačke arhitektonske škole između dva rata. Pa i ono što su Međunarodni kongresi moderne arhitekture (CIAM) značili na međunarodnom planu za poticanje novih cjelovitijih razvojnih koncepata grada, oko grada i u gradu. Kontakt u mome školovanju početno je već bio upućen na takvu problematiku. A onda i neposredni kontakti, kad sam dospio na Radio Zagreb u kulturno-umjetničku redakciju, s osobama koje su oko Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) poticale prve ideje o odnosu tzv. umjetnosti, kao jednoga svijeta, i industrije u nastanku. Moji novinarski zadaci započeli su s kongresom Jugoslavenskog udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. To je bilo u Beogradu 1956. godine. Izvijestio sam za dnevnik zagrebačkog radija prvenstveno ono što je Vjenceslav Richter ondje iznio. To je još bila razina sumarno naznačena kao ‘umjetnost i industrija’. Uspostaviti neki smisaono promišljeniji odnos između ta dva područja, dva pojma, započinje zaista s razine tog kongresa, gdje arhitekti vide više. Zatim je tu i izuzetni događaj, postojanje EXAT-a 51, s idejama o sintezi umjetnosti, što pada u vrijeme početka mog studiranja u Zagrebu – na studij sam došao 1952. iz Splita. Htio sam da kad već pišem, kažem nešto što je nosivo, značajno. Postojali su produbljeni konflikti, interesne naravi, ideološki kamuflirani ili obojeni suprotnim vrijednostima u praksi, djelovanju u društvu. Nije mi trebalo dugo da se svrstam. Jedan od važnih kipara tih godina bio je Kosta Angeli Radovani, pored Vojina Bakića. Kao direktor Zavoda za kulturu Hrvatske išao sam 1992. na skup u povodu godišnjice glasovitog trogirskog srednjovjekovnog kipara Radovana. Na povratku u Zagreb vidio sam Radovanija na drugoj strani aerodromske dvorane, gdje smo čekali let za Zagreb. Prišao sam mu i započeo je moj prvi razgovor s njim. Za razliku od Bakića, koji me pozdravljao s ‘hrabri’ jer sam istupao vrlo oštro i s kojim sam bio blizak, s Radovanijem nisam. Ali je započeo razgovor u kojem je on meni u jednom momentu postavio pitanje: ‘Matko, što je najznačajnije što ste vi napravili?’ Ja sam zašutio, nisam znao na što misli. Je li to Centar za industrijsko oblikovanje (CIO) ili Nove tendencije? Ali ne. ‘To je ono što ste napisali o Ljubi Babiću.’ Naime, Moderna galerija imala je 1961. retrospektivu Ljube Babića. Došao sam doma i pogledao što sam u ono vrijeme napisao o Babiću, da se Radovani toga sjeća poslije toliko godina. Tu je bila jedna vrlo jasna nota razlikovanja: što je, po mom mišljenju, neka razvojno, mentalno, kulturno, perspektivno nosiva vrijednost, a što je sakralizirana, akademizirana manira ili jedan svršeni pogled na svijet. Tekst završava moralnom podukom. Priznajem Babiću njegovu moralnu dosljednost, ali ne prihvaćam takav moralni odnos prema svijetu, umjetničkom nastojanju, zadatku.
Od designea do dizajna
Sam pojam dizajna tada se u Hrvatskoj još nije javio. Kako je to išlo?
Čak je osnovana Akademija za primijenjenu umjetnost, značajna jer je potaknula talente poput Boureka, generaciju koja je završila od crtanog filma do Jagode Buić s tapiserijom i Jakića kao kipara u drvu itd. Ta visoka škola je ukinuta. To je bio jedan bezrazložan i bezuman potez administrativne naravi. Mentalno i intelektualno sredina se nije uspijevala izdići do elementarnog razlikovanja: što je nešto kao predmet proizvedeno strojem, a što je nešto proizvedeno zanatom. Feđa Vukić pratio je to razdoblje retrospektivno i objavio veliku količinu sakupljenih tekstova koji se vrte oko tog pitanja. Tek je časopis ‘Dizajn’ udomaćio taj izraz u fonetiziranom obliku, pa je prestalo razlikovanje designea i dizajna. Taj časopis, koji je izlazio 1967. i 1968., značajan je ako ništa drugo onda zato što je uveo jedan temeljni pojam. Tu počinje i razvojna točka u mome razmišljanju što je taj dizajn. To je analitički postupak, koji mora prethoditi sintezi, koja ne može biti mehanička, već kreativno integrativna. S time se razvijala i interdisciplinarnost, jer ljudski faktor u zanatskom oblikovanju nekog predmeta, u postupku za njegovu strojnu proizvodnju, mora računati s puno više aspekata i komponenti znanja, vještina, metodologije itd.
Tuđman, čiji je sin Miroslav bio moj suradnik u Zavodu za kulturu Hrvatske, za novčanice je prihvatio Šutejevo rješenje, a netko je gospodinu predsjedniku napomenuo da mu jednu republičku ustanovu vodi jedan ordinarni šuvarovac. Dobio sam pismo otkaza za tri dana
Stalno ste širili pojam dizajna, od prve knjige ‘Od pojedinačnog općem’ (Mladost, Zagreb 1967.) do recimo one ‘Teorija dizajna i problemi okoline’ (Naprijed, Zagreb 1980.).
Oko 1968. godine CIO je gubio financijsku osnovu postojanja. Časopis je ostao bez novca. Meni se 1969. ukazala potreba i mogućnost da dobijem stipendiju i odem u SAD, gdje sam bio na više sveučilišta. Najduže na UCLA-u u Los Angelesu, pa onda na IMT-u, kod Györgyja Kepesa. To je mađarski umjetnik, zadnji iz Bauhausa, kojeg je 1933. Hitler zatvorio. Na kraju sam završio u Philadelphiji, gdje je postojala tada najnaprednija škola, ne po razini, već po orijentaciji, za razne aspekte onoga što je Norbert Wiener smatrao kibernetikom. Od baleta preko televizije do kompjutera, sve je to imalo jednu posebnu uputu na nešto što je Marshall McLuhan zvao ‘medij je poruka’. Osvješćivanje o zagađivanju i uništavanju prirodne sredine i okoline bilo je ondje 1970. godine vrlo naglašeno. Ja sam bio s familijom na povratku iz Los Angelesa u Boston. Na aerodromu, u avionu, čekali smo dugo na izlaz. Tek kasnije smo saznali: studenti su polegli na piste iz protesta radi zaštite okoline. Od tada se taj dan, 22. travnja, uvriježio kao Dan planeta Zemlje. Išao sam bez fiksnog programa na studijski boravak. Jedna od poticajnih komponenti bila je i to što sam u CIO-u, prateći međunarodne skupove, vidio značajne znanstvenike i naslućivao da je tema budućnosti oblikovanje okoline. Ali to je bilo na razini jednog intelektualnog, a ne znanstvenog interesa. Tek po povratku, 1971. – 1972., moj profesor Milan Prelog, koji je možda i zaslužan što sam onamo otišao, susreo me i pitao gdje je doktorat. O tome nikada nisam mislio. Sljedeći put kad smo se susreli pozvao me na kavu u Gradsku kavanu. Prvo mi je dao neko upozorenje o tekućim političkim zbivanjima. A onda olovku i papir da pred njim napišem temu doktorskog rada. To je bio početak 1970-ih, znate koja su to bila događanja. Ja ih nikako nisam imao u prvom planu. Pri povratku sam zaposlen na Radioteleviziji Zagreb. Tadašnji generalni direktor Ivo Bojanić uzeo me za savjetnika da mu pomognem u nekim pitanjima. Jedan razgovor završio je prilično neodređeno: kakav pristup odabrati? Ne kulturni, ne kulturnjački, nego civilizacijski. Od te definicije kretao je i moj zadatak kao savjetnika. Prvo što sam napravio bilo je da je RTZ na visokostručnoj razini osuvremenio svoje lice kojim se javlja u javnosti. Poznato je da su napredne firme mnogo radile na svom ‘kućnom stilu’. Prilike su me navodile na interdisciplinarnu orijentaciju.
‘Isprika Igoru Zidiću’
Kakav je bila sudbina CIO-a, između velikih htijenja i realnih postignuća? On je na kraju ugašen?
Institucija je nastala sa sazrijevanjem bivšeg tzv. socijalističkog društva, po idejnom gledanju. To je zapravo modernizam, malo zakašnjeli, ali očito nužan. Pa su sazrijevale i neke pretpostavke da se i dizajn uzme u prvi plan društvenog interesa. Trebalo je pokrenuti najprije obnovu zemlje. Ja sam kao gimnazijalac, u sedmom razredu gimnazije, 1951. tri dana putovao u živinskim vagonima do Banje Luke, onda do Doboja, na omladinsku radnu akciju izgradnje pruge. Stvarno je trebalo obnoviti tu strašno srušenu zemlju, a onda graditi dalje. Proživio sam sve teškoće koje se danas krivo razumiju ili se namjerno iskrivljuju. Tako da je to bio jedan impetus, koji društvena revolucija etički sa sobom nosi, kao neotuđivu dimenziju, a to je utopija. To su gabariti koji će određivati moje djelovanje. A otpori, to je druga priča. Što mislite da je bez razloga Radovani postavio ono pitanje? Desilo mi se da je jednim nenametljivim, skromnim prikazom izložbe grupe Mart, koju je izveo Krsto Hegedušić s članovima svoje majstorske radionice, on bio toliko pogođen da se poslužio autoritetom Andrije Štampara da od Ivana Šibla zatraži moj otkaz. Zahvaljujući uredniku Ervinu Peratoneru, bio sam sačuvan, pod uvjetom da se tri mjeseca ne javljam.
To je bio jedan nedefinirani, potencijalni front, s obzirom na poraze koje su borci na njemu doživljavali. Više-manje na istom bojištu našli su se neki stariji kolege, Radoslav Putar, a onda i Mića Bašičević Mangelos. Putar je išćuškan u akademijinoj knjižari, kad je naišao na njega jedan iz majstorskih radionica, Radauš. Da ne govorimo što se kasnije dešavalo. Postojao je jedan javni sud o Bašičevićevu ocu, koji se razvio u jednog od najrascvjetanijih po mašti naivnih umjetnika. Trebalo nam je predočiti kako otac radi pa da svjedočimo protiv optužbi da on nije autor, već da se sin služi njegovim imenom. Meni se desilo da sam u jednom prikazu za ‘Telegram’ doživio neshvatljivu situaciju. Na Trgu Republike – u subotu nakon kolegija, sjedište Radio Zagreba bilo je u Jurišićevoj 4, idem kući, u Voltino naselje – netko prolazi pored mene i pozdravlja me: ‘Zdravo, Igore Zidiću.’ Što to kažeš? ‘Kupi si Večernji list.’ Subotom je izlazio ‘Embargo’, crveni kutak na naslovnici, gdje je netko, a znalo se tko, dijelio lekcije iz morala, pravičnosti, političnosti itd. Taj je komentator meni uputio prigovor da nas ima svakakvih, pa i takvih koji se služe dvostrukim imenima. On je pretpostavio da se ja potpisujem kao Igor Zidić. Igor je tek došao i počeo se baviti istim poslom. Nakon mog prikaza, taj je komentator u sljedećem broju napravio mjesečni prikaz, pa i o predmetu o kojem sam ja prethodno pisao. Mladi ljudi koji su činili kulturno-umjetničku redakciju, od Ivana Kušana do Zore Dirnbach, Duška Cara, Branka Hećimovića, bili su duboko povrijeđeni i solidarno su istupili s prosvjedom u ‘Telegramu’. A ja sam naivno napisao uredništvu subotnjeg ‘Večernjeg’ da se radi o pogrešci, da su to dva imena dviju različitih osoba. Po zakonu bih trebao dobiti ispravak. No u narednim brojevima on nije objavljen. Onda sam otišao Ivi Bojaniću, ja sam bio suradnik ‘Naših tema’, a on jedan od osnivača tog važnog časopisa. Preda mnom je skočio, uzeo telefon i opsovao glavnog urednika ‘Večernjeg’ Tomislava Golubovića: ‘Šta ti to radiš!’ U narednom ‘Večernjem’ izlazi ispravak ‘Isprika Igoru Zidiću’. Moji kolege su poludjeli od bijesa. Postojao je i stanoviti antagonizam između Radio Zagreba i ‘Vjesnika’ i ‘Večernjeg’, u što nikada nisam ulazio. Ali moji su inzistirali na tome da se to zbog časti redakcije mora završiti sudski. Peratoner je zatražio da tužim. Otišao sam odvjetniku, dao mu materijal i nakon tri mjeseca poštar zvoni na moja vrata u Boškovićevoj 3 i donosi mi presudu s uplatnicom za sudske troškove. Izgubio sam. Nažalost, u tom pogledu nismo napredovali u poželjnom smislu.
Ima jedan drugi moment, još pikantniji, koji su priređivači izložbe nazvali ‘Novci’. Jednu osobu, koja je svojevremeno trebala voditi izvedbu moje disertacije, Vlada je imenovala u stručni žiri za hrvatske novčanice. Pored guvernera banke, direktora Leksikografskog zavoda i Feđe Vukića, mladog kritičara i publicista dizajna, tu smo bili još ja i ta osoba. Ali taj peti član žirija nikada se nije pojavio. Predsjednik Tuđman, čiji je sin Miroslav bio moj suradnik u Zavodu za kulturu Hrvatske, prihvatio je rješenje Miroslava Šuteja, a netko je gospodinu predsjedniku napomenuo da mu jednu republičku ustanovu vodi jedan ordinarni šuvarovac. Dobio sam pismo otkaza za tri dana. To su sve stvari koje se danas u drugim varijantama, možda i u puno većem broju, i dalje dešavaju. Kontinuitet napora postoji, ali i kontinuitet otpora je još jači.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
