TURBOFOLK; fenomen čiji počeci sežu u kasne 80-e prošlog stoljeća, do epohe ‘tranzicije prije tranzicije’, a simbol je isprepletenih socijalnih pojavnosti – slojevit koloplet kulturalnih, političkih, ali i ekonomskih vrijednosti, bazično vezanih uz širu jugoslavensku i užu srbijansku novokomponovanu narodnu muziku miksanu s elementima disko popa – koje i dalje značajno obilježavaju društva našeg regiona.
Turbofolk je doživio vrhunce u prvoj polovici 90-ih, kada ga se direktno povezivalo s nekim od glavnih protagonista ratne, kriminalne, društveno dekadentne i folk-estradne zbilje naših prostora, utjelovljene primjerice u ‘najslavnijem’ bračnom paru Srbije tog razdoblja, ratnom zločincu i mafijašu Željku Ražnatoviću Arkanu i najvećoj zvijezdi balkanskog turbofolka, Svetlani Ražnatović Ceci. U tzv. nultim godinama turbofolk će ‘evoluirati’ u neke nove stilske, muzičke i scenske izričaje, donekle estetizirane i erotizirane u slogu širih trendova globalnog trendi mejda, selebrizacije i modnih ekstravagantnosti – kako je to na primjer efikasno izvela regionalna zvijezda ove scene Jelena Karleuša – čime je turbofolk definitivno postao važnim dijelom mainstream kulture mladih. U prvom i drugom desetljeću 21. stoljeća bilježimo male, znakovite, ali možda i ponešto problematične pomake u percepciji te korištenju elemenata turbofolka kao djelatnih društveno-kulturnih, pa i politički angažiranih alatki. Naime, dio aktivističkih, intelektualnih i kulturalnih gibanja na današnjoj regionalnoj ljevici, posebice u Srbiji, u turbofolku pronalazi paletu potencijalno afirmativnih i emancipacijskih modela ‘širih narodnih masa’. Isti se pritom ne libe da i sami u društvenoj recepciji postanu dijelom turbofolk matrice – kao njoj nakloni interpretatori, potrošači ili proizvođači – te da se tako upuste u izravnu konfrontaciju sa suvremenim kulturalnim i socijalnim krugovima urbanih liberalnih hipstera i praksama njihova kulturnog elitizma koje su, recimo, nerijetko baštinjene na neproblematičnom nostalgičnom preuzimanju i reminiscenciji alternativno-kulturnog nasljeđa jugoslavenskog novog vala, izraženog u glazbeno-scenskim rock pokretima Zagreba i Beograda 1980-ih godina.
S ovu stranu priče, u Hrvatskoj, susreću se teze da je turbofolk već dugo vremena neki oblik supkulturnog otpora mladih, vrlo raširen i popularan glazbeni izričaj i kulturalni stil kojeg u Hrvatskoj službeno nema jer je kao takav navodno karakterističan za civilizacijski krug kojemu ova zemlja – u agitprop naraciji njezinih državotvornih ideologa – ne pripada. To je, pogađate, Balkan.
