Tirzah: Colourgrade (Domino, 2021.)
Londonska kantautorica Tirzah na svom drugom albumu toliko dekonstruira RnB kao žanr iz kojeg je prvotno krenula da od njega ostaje samo ritmički skelet okružen hrpom melodijskih i teksturnih duhova. Proces započinje na hvaljenom prvijencu "Devotion" iz 2018., a sad ponovo okuplja iste suradnike, kompozitoricu i producenticu Micu Levi te producenta i inženjera zvuka Kwesa kako bi žanr poznat po ekstrovertiranosti pretvorila u vrlo introspektivan zvuk u kojem se miješaju izravne emocije i potpuna apstrakcija. Poptimisti bi ovakvom pristupu, koji na trenutke ima više veze s muljavim svijetom lo-fi folka negoli sa žanrom poznatim po kliničkoj preciznosti, mogli prigovoriti kronični manjak asertivnosti. Slično se odnosi i na vokalni pristup kojim glas postaje sredstvo za izražavanje emocija, čak i po cijenu toga da izlazi daleko izvan okvira konvencionalnog pjevanja. Krajnji rezultat je album koji ima više zajedničkog s kultnim "Colossal Youth" Young Marble Giants nego bilo čim iz svijeta suvremenog RnB-ja, koliko god alternativan bio.
Space Afrika: Honest Labour (Dais, 2021.)
Mančesterski duo Space Afrika na svom trećem album ne samo da ne poštuje nikakve žanrovske okvire, nego ih ni format pjesme ne zanima previše. "Honest Labour" je najuputnije tretirati i konzumirati kao cjelinu. Album je kolaž nokturalnih zvukova, u rasponu od bas težine dub techna, fragmenata pop-vokala, spoken worda do tretiranih gitarskih i gudačkih intervencija. Labavo povezan motivom rasprave o značenju pojma ljubavi, Space Afrika kroz kontrapunkt različitih motiva stvaraju vrlo specifičnu, osebujnu atmosferu koja u mnogočemu podsjeća na remek djela iz nultih poput "Memories of The Future" Kode9 i The Spacea, ali i na Burialov "Untrue" zbog primjetne romantičarske crte. Ovdje je struktura pjesama rasplinutija i samim time prigodna za doba u kojem su klubovi ili zatvoreni ili ograničeni u radu, no sa spomenutim ostvarenjima dijeli vrlo specifičan i opipljiv osjećaj urbane melankolije. S druge strane, zbog vrlo gustog pristupa produkciji i čestog, premda sporadičnog oslanjanja na ritmičke naglaske, album pada negdje između sjecišta instrumentalnog hip-hopa, klupske i ambijentalne glazbe, ne pripadajući nikad posve nigdje. Ipak, upravo je taj osjećaj konstantne promjene najveća vrlina ovog vrlo unikatnog ostvarenja.
Richard Dawson & Circle: Henki (Domino, 2021.)
Suradnja između britanskog freak-folk kantautora Richarda Dawsona i finskih eksperimentalnih rock šaljivdžija Circle nije ni mogla završiti konvencionalno. Poznat po verboznim tekstovima, specifičnom, slobodnom gitarskom stilu i visokom glasu, Dawson je za ovu suradnju pripremio svoj možda najosebujniji koncept dosad i podignuo letvicu još više. Svih sedam pjesama nosi naziv po nekoj biljci i opisuje događaje vezane ili za njeno otkriće ili očuvanje. Kao i dosad kod Dawsona, taj neobičan narativ skriva vrlo humanistički pristup zaogrnut u namjernu ekscentričnost. Circle su pak poznati po vladanju širokim glazbenim vokabularom, od psihodelije i kraut-rocka do glama i heavy metala. Sve navedeno utkano je u gotovo jednosatno trajanje ovog albuma. Zbog svega toga "Henki" može na trenutke zvučati poput nekog izgubljenog prog-rock ostvarenja s početka sedamdesetih. Pjesme poput "Ivy" ili "Methusaleh" prepune su zanimljivih aranžmanskih rješenja i preokreta kakvi mogu evocirati istodobno ambiciozni, ali i nepredvidljivi stil spomenutog razdoblja. U samoj atmosferi albuma pak dominira duhovita, ali vrlo gorko-slatka crta koja evocira klimatsko propadanje, bez prevelikog propovijedanja.
