U nakladničkoj kući Jesenski i Turk uskoro vam izlazi roman "Dva tjedna prije Trećeg svjetskog rata", kako biste ga predstavili potencijalnoj publici?
To je punk roman. Brzo se čita, s protagonistkinjom ćeš se svađati, mrdati nekim djelom tijela dok je čitaš, ali i proživjeti nešto što, ako i nisi prije, sada hoćeš. Podijeljen je u 14 dana, a svaki dan je poglavlje odrastanja prije nego što izbije i Treći svjetski rat. Iako je distopijskog prizvuka, može se opisati i kao dramedy priča zbog kombiniranja neizostavnih crnohumornih elemenata u drami koja se kroz priču odvija.
Zašto vam je bilo važno da priča o mladoj trans ženi bude garnirana punkom?
Zbog tempa čitanja, a i zato što je to i vrlo osobna priča koja bez punka i te supkulture ne bi ni postojala. Kroz bend Abergaz se bavim punkom više od 15 godina pa život ne mogu zamisliti bez njega, a tako ni život protagonistkinje s kojom se poistovjećujem jer sam je i stvarala prema događajima iz vlastitog života. Uvjerena sam da će čitatelji i čitateljice koje su i same slušale i svirale punk iz teksta ove knjige čuti i mnoge poznate im punk riffove i ritmove barem u podsvijesti i/ili da će ih to potaknuti i na vlastito istraživanje punk izričaja i supkulture, koje je i mene potaklo da napišem ovaj roman.
Tko vam je bio podrška u procesu nastanka ovog romana?
Pred završetak romana, Mišo Nejašmić s uredničke i izdavačke strane u sklopu Jesenskog i Turka, a Ivana Vidović s emotivne i materijalne strane, pogotovo kada sam na njenom laptopu pisala posljednje stranice ove knjige. Smatram da bez života te općenite potpore prirode i društva, makar i u vrlo kratkim vremenskim impulsima, ovaj roman ne bi postojao. I ovim putem se zahvaljujem apsolutno svima i svemu što je pridonijelo nastanku romana. Zbog te knjige konačno sam shvatila i što znači Foucaultova tvrdnja da knjiga nema autora, ako dovoljno duboko sagledamo koji su sve faktori utjecali na njeno sastavljanje i da sam ja tu samo još jedna radnica, koja je odradila svoj dio u obuhvaćanju svega toga u cjelinu, ali ne i osoba koja je sve to stvarala samo u svojoj glavi.
Jeste li roman napisali zbog vlastite potrebe za dodatnim aktivističkim angažmanom?
Ovaj roman sam napisala zato što je meni aktivizam odraditi još jednu smjenu na poslu dostave, pa i otići do pekare po gablec. Kada već moram šutjeti, to svejedno negdje mora u nekom obliku izaći. Knjiga je pisana kroz 10 godina u trenutcima kada zbog x razloga, nisam mogla/smjela se igdje drugdje tako izraziti. Roman je nastao i pod snažnim utjecajem aktualne društveno-političke situacije, jer kao dijete rođeno 1989. drugačiju situaciju ne ni poznajem empirijski, već samo iz zapisa tadašnjih suvremenica i suvremenika. Netko u životu ima privilegiju, odnosno mogućnost odabira, hoće li se ili neće baviti i društvenim aktivizmom, ja nemam, ako hoću pritom i što duže i potpunije živa ostati. To je knjiga koja donosi život i percepciju istoga, upravo iz te pozicije, čime i čini jasnu razliku između davanja simpatije i solidarnosti sa životom na margini.
