Postpunk scene u istočnoj Europi, uključujući i našu jugoscenu, na zapadu su manje-više ostale potpuna nepoznanica. Osim toga, unatoč uobičajenoj predodžbi, naša scena u socijalističkom svijetu nije bila jedina zanimljiva. Postpunk se pojavio u Velikoj Britaniji i SAD-u krajem 1970-ih, nakon inicijalne eksplozije punka s kojim dijeli usredotočenost na izbjegavanje pretencioznosti, virtuoznosti i suvišne kompleksnosti, ali s većim naglaskom na atmosferu i eksperimentiranje. Postpunk je u istočnoj Europi glokalan fenomen, odnosno tendencija je uvezena sa zapada i prilagođena lokalnom kontekstu. Tekstovi pjesama govore o lokalnim, kulturno specifičnim problemima, a u glazbi se nerijetko čuju i elementi tradicionalnih folk i regionalnih popularnih žanrova, kao i specifična estetika istočnog bloka. Niz istočnoeuropskih glazbenih scena i kultura, kao i progresivni etos bendova osporavaju stereotipnu predodžbu o tome da su komunistička društva bila kulturno stagnantna, izolirana, zatvorena za vanjske utjecaje i nesposobna proizvesti išta kulturno zanimljivo osim propagande. Jugoslavija je 1980-ih bila u mnogočemu antiteza tom stereotipu. Poljska i Rusija imale su fantastičnu underground scenu. Uostalom, kako bugarska povjesničarka Marija Todorova primjećuje, nije postojala jedinstvena praksa ili ideja socijalizma pa je i socijalističko iskustvo bilo raznoliko.
Među vrhuncima jugoslavenskog postpunka, kao pravi izgubljeni dragulj, ističe se album zagrebačkog benda Nezaboravan san o... iz 1989. koji je objavljen samo na kazeti, a jedan je od najboljih primjera melankoličnog, mračnog i atmosferičnog coldwavea
Postpunk je u Jugoslaviji bio svojevrstan podžanr novog vala kao šire scene koja je obuhvaćala i punk. Uvriježeno je mišljenje da je novovalna scena dosegnula vrhunac oko 1980. godine, a da je zatim počela opadati, no velika većina najboljih albuma objavljena je nakon tog "zlatnog doba". To osobito vrijedi za postpunk koji su Idoli, Boa, Haustor, Paraf, Disciplina kičme i mnogi drugi doveli do vrhunca baš u godinama poslije toga.
Jugoslavenska novovalna generacija kretala se u prostoru između subverzije i ortodoksije. Bila je kritična prema sustavu, ali kritike su uvijek bile konstruktivne i usmjerene prema ostvarenju ideala "socijalističkog humanizma" koji su partijski ideolozi zazivali. To je generacija koja si je uspjela otvoriti prostor u kojem se, uglavnom nesankcionirano, mogla baviti aktivnostima i razmjenjivati ideje koje su odstupale od dominantne ideologije. Novovalni glazbenici, fanovi i Poletovi novinari nisu bili ni disidenti ni poslušni članovi partije, reinterpretirali su i kršili određene norme, a da im cilj nije bilo rušenje režima. Njihov odnos s državom bio je dvosmislen, njihove aktivnosti financirala je i subvencionirala država, dok su istovremeno mnogi u generaciji kontinuirano kritizirali sustav i mentalitet i/ili stvarali prostor apolitične "nedođije" i mikropolitičke slobodne zone. U zemlji koja dugo nije priznavala, prepoznavala ni osiguravala resurse i infrastrukturu za alternativnu omladinsku kulturu, mladi su pokazali hvalevrijednu inicijativu za otvaranje klubova i organizaciju zabave. Tako su od nekoliko krajnje nespektakularnih i dostupnih resursa nastale prave zone slobode. U Zagrebu se grupica glazbenika, primjerice, počinje družiti u skučenom kafeu i slastičarnici Zvečeva u Masarykovoj ulici (popularnoj Zvečki), a mjesto kasnije postaje meka kreativaca. Mladi urednici dosadnog službenog lista Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Poleta, počinju pisati o rock glazbi, a ono što u kulturnom smislu slijedi neviđeni je izljev kreativnosti.
Nezaboravan san o… (Foto: privatna arhiva)
Među vrhuncima jugoslavenskog postpunka, kao pravi izgubljeni dragulj, ističe se istoimeni album zagrebačkog benda Nezaboravan san o... iz 1989. koji je objavljen samo na kazeti, a jedan je od najboljih primjera melankoličnog, mračnog i atmosferičnog coldwavea, podžanra postpunka specifičnog za Europu. Njegovi su predstavnici razvijali tmuran zvuk i estetiku bendova poput Joy Division. Jednako vrijedi i za kvalitetno Dallasovo reizdanje snimki riječkog benda Ogledala, koje su nastale 1984. u Ljubljani. Treba istaknuti i dva sjajna benda iz Srbije, niške Romantične boje s demo snimkom iz 1986. (koja, doduše, ima i izrazitih elemenata synthpopa i novog romantizma) i beogradski bend Data, pionire elektronske glazbe na ovim prostorima, s reizdanjem snimki iz 1980-ih pod naslovom "Could you find your analog mind?". Tu su i Karlowy Vary, Pingvinovo potpalublje, Trobecove krušne peći... Među podcijenjene, a dijelom i zaboravljene bendove spadaju i Luna iz Novog Sada, čije su "Nestvarne stvari" iz 1984. pravo remek-djelo gotičkog postpunka, a nepravedno su potisnuti i Gustaph y njegovi dobri duhovi (koji su prije preimenovanja u Gustafe 1985. objavili sjajan album "V"), Beograd, Mizar, La strada, Kongres, Stidljiva ljubičica, U škripcu, Via talas, Termiti, Mrtvi kanal, SexA... Bilo je i bendova koji su svojevremeno bili relativno popularni, a danas eventualno još u nekim krugovima uživaju kultni status, kao što su Boa, Šarlo akrobata, Pekinška patka, Disciplina kičme i – možda najvažniji – riječki Paraf. Potonji su poznati primarno kao pioniri jugoslavenskog punka, no manje je poznata njihova evolucija iz žestokog punka u nevjerojatno tmuran, atmosferičan, hladan zvuk postpunka kakav krasi njihovo remek-djelo, album "Zastave" iz 1984. Zatim su tu i dva benda koji ne samo da su bili nego su i ostali iznimno popularni – Haustor i Idoli. Haustor su se isticali jer se nisu pridržavali ustaljene rock'n'roll forme kao zadanog temelja svog izričaja, umjesto toga nastojali su je proširiti i redefinirati uvođenjem etno elemenata, kao i free jazza, samba, bossa nova, dub, reggae, ska i funk elemenata. Njihov album "Treći svijet" iz 1984. bio je spoj novog vala, natruha postpunka, reggae/dub/ska i onostrane melankolije. Po mnogima najbolji postpunk album nastao je 1982., a gdje drugdje nego u Beogradu. Riječ je o "Odbrani i posljednjim danima", ploči Idola punoj manične energije, upečatljivih pop melodija, bizantskih napjeva, vjerske simbolike i zagonetnih tekstova, koja je sjajan spoj pop pristupačnosti i avangardnih i eksperimentalnih tendencija.
Izolirani sibirski industrijski gradovi u 1980-ima postali su epicentri sovjetske postpunk scene. Sibirski glazbenici poput Grazhdanskaje Oborone i Janke Djagileve stvarali su angažiranu i radikalnu glazbu koja je definirala posljednju generaciju sovjetske mladeži
U usporedbi sa sovjetskim blokom, Jugoslavija je nudila znatno veću slobodu izražavanja i tiska, kao i veći prostor i toleranciju prema neortodoksnim političkim mišljenjima. Prema tekstovima iz zbornika "Rocking the State" Sabrine P. Ramet, "Youth and Rock in the Soviet Bloc" Williama Jaya Rischa i "Rock Around the Bloc" Timothyja W. Rybacka, Jugoslavija je s obzirom na rock bila najliberalnija među socijalističkim zemljama. Posebno u usporedbi sa Sovjetskim Savezom u kojem su vlasti na rock reagirale represivno različitim dekretima i zabranama, DDR-om u kojem je punk bio ilegalan do kraja 1980-ih i Čehoslovačkom u kojoj su rock glazbenici koji su htjeli javno nastupati morali položiti prekvalifikacijski ispit koji je uključivao i poznavanje marksizma i lenjinizma, a borba protiv punka bila je prioritet tajne policije. Međutim, neki režimi, među kojima se posebno ističu poljski i mađarski, povremeno su pokazivali i toleranciju, a ne samo represiju i cenzuru.
U Poljskoj je sigurnosna služba, naime, zaključila da punkeri nisu uključeni u eksplicitnu političku aktivnost pa su do stanovite mjere bili tolerantni prema njima. Godine 1978. grupa glazbenika, menadžera i novinara formirala je organizaciju Muzyka Młodej Generacji (Glazba mlade generacije), a iz nje je izrastao niz odvažnih, energičnih mladih punk, metal, new wave i rock bendova. Središte punk i postpunk pokreta bio je studentski klub Od Nowa u Toruńu u kojem je održano i nekoliko festivala. Budući da je režim bio zainteresiran za profitabilne aspekte rock glazbe, pragmatično se odnosio i prema rokerima, a rock je predstavljao iznimku u odnosu na postojanu represiju koju je izvanredno stanje uvedeno 1981. donijelo poljskoj kulturi. Rock je zapravo uglavnom smatran bezopasnim sigurnosnim ventilom za oslobađanje adolescentskih frustracija, a 1980-ih vlasti su dopustile osnivanje izdavačke kuće Polton koja se fokusirala na pop, new wave i punk izdanja.
Poljska postpunk scena bila je gotovo jednako bogata i zanimljiva kao jugoslavenska. Ovdje svakako valja istaknuti kompilaciju "Polska nowa fala 1983" s underground bendovima Madame, Made in Poland, Variété i 1984, te album "Nowa Aleksandria" benda Siekiera iz 1986., koji se odlikuje hladnim, ritmičnim, tjeskobnim i mračnim zvukom te tekstovima koji opisuju beznađe i otuđenje. Primjerice, u pjesmi "To słowa" ("To su riječi") ponavlja se fraza: "To su riječi, oni kažu; to su misli, one lutaju; to su oči, one gore." Tu je još jedan mračan, atmosferičan coldwave biser, istoimeni album benda Ziyo iz 1989., te izuzetno zabavan i originalan album "Sno-powiązałka" benda Voo Voo iz 1987. koji donosi postpunk s utjecajima avant-proga i jazza.
Vágtázó Halottkémek na koncertu 1987. (Foto: Wikimedia Commons)
U Rusiji je prije Gorbačovljeve ere počela nicati impresivna scena, doduše ondje gdje bismo to najmanje očekivali. Izolirani sibirski industrijski gradovi koje su gradili zatvorenici gulaga, udaljeni tisućama kilometara istočno od Moskve, u 1980-ima postali su epicentri sovjetske postpunk scene. Sibirski glazbenici poput Grazhdanskaje Oborone (Civilne obrane) i Janke Djagileve stvarali su žestoku, angažiranu i radikalnu glazbu koja je definirala posljednju generaciju sovjetske mladeži.
Niz faktora pridonio je procvatu underground postpunk scene u Sibiru. U Novosibirskoj i Omskoj oblasti prevladavali su industrijski gradovi s katastrofalnim ekonomskim i ekološkim uvjetima, a lokalne vlasti bile su najkonzervativnije u cijeloj državi. Janka Djagileva i Grazhdanskaja Oborona bili su militantni u svom protivljenju ne samo sovjetskom režimu, nego i bilo kojem obliku vlasti. Rock je u Sibiru bio ekstreman i u formi i u sadržaju, a velik dio scene činili su anarhistički bendovi. Moguće je da su postpunk bendovi u Moskvi, Sankt Peterburgu i Ekaterinburgu – jedinim gradovima u kojima su rock klubovi bili legalni – bili preblizu centra moći da bi preuzeli iste rizike kao oni sibirski.
Epicentar sibirske underground glazbene industrije bio je kućni studio Jegora Letova, frontmena Grazhdanskaje Oborone, na periferiji Omska. U tom studiju, poznatom kao GrOb Records, snimljeni su deseci sibirskih postpunk albuma. Grazhdanskaja Oborona je u svojim pjesmama koristila socrealističku poeziju, političke govore, domoljubne pjesme i disidentsku literaturu. Bend je tokom 1980-ih usavršio svoj jedinstven zvuk, fuziju psihodeličnog rocka, postpunka a, nešto kasnije, čak i shoegazea. Janka Djagileva pripadala je istoj sibirskoj underground postpunk sceni, a u svojoj je glazbi kombinirala punkersku žestinu i kontemplaciju prisutnu u tradicionalnoj ruskoj glazbi.
Jegor Letov, frontmen Grazhdanskaje Oborone
Nakon glasnosti dotad zabranjeni bendovi poput Aquariuma i Kina dobili su službeno priznanje i podršku, a do 1988. Melodia, jedina sovjetska glazbena izdavačka kuća, počela je izdavati i rock albume. Kroz cijelo to desetljeće Estonija je imala najliberalniju politiku prema rocku u SSSR-u i raznoliku i sofisticiranu scenu, koja je bila ne samo prozapadna nego i izrazito antiruska i antisovjetska.
Aukcjon iz Sankt Peterburga osnovani su 1978. i aktivni su do danas. Na čelu s frontmenom Leonidom Fedorovim, koji iza sebe ima i impresivnu solo karijeru, objavili su niz eklektičnih albuma koji kombiniraju postpunk, eksperimentalni i art rock i folk.
Što se tiče ostalih istočnoeuropskih zemalja, u Bugarskoj je sve do 1987. sva žestoka rock glazba i službeno bila zabranjena, ali su postojali underground punk bendovi čiji su inicijalni kontakt s punkom obično bile snimke koje bi njihovi članovi čuli na nekom od srpskih radija. U Čehoslovačkoj je, kao što je već rečeno, represija prema rocku bila izuzetno nemilosrdna, tako da su kvalitetni postpunk bendovi poput Už jsme doma (Već smo doma) i Bez ladu a skladu (Bez leda i skladišta) svoje prve službene snimke objavili tek početkom 1990-ih. U Mađarskoj je režim bio relativno tolerantan prema rocku, pogotovo prema bendovima koji su okarakterizirani kao "politički neutralni". Ondje su osobito bili zapaženi Vágtázó Halottkémek (Galopirajući mrtvozornici), koji su svirali jedinstvenu fuziju žestokog, ritualnog psihodeličnog rocka i postpunka, folka, noisea i eksperimentalnog rocka.
