George Harrison: Living in the Material World (50th Anniversary) (BMG)
"Living in the Material World" objavljen je 1973., tri godine nakon solo debija "All Things Must Pass", albuma koji je napokon predstavio Georgea Harrisona kao kreativnu silu na razini tandema Lennon-McCartney. No dok je spomenuti trostruki klasik nezaobilazno mjesto svake rock enciklopedije i vodiča kroz najbolje albume, njegov nasljednik je nakon početnog komercijalnog i kritičkog uspjeha kroz godine polako padao u zaborav. Tako je, primjerice, ovaj album bio poznatiji po činjenici da je Oasis "posudio" naslov pjesme "Be Here Now" za naslov svog zlosretnog trećeg albuma nego po samim pjesmama. Za razliku od "All Things Must Pass", album nije producirao Phil Spector, nego sam Harrison, što je sasvim prigodno za introspektivni album koji istražuje dihotomiju duhovnih stremljenja i kaotičnog privatnog života. Retrospektivni, opori, melankolični, ali i dalje izrazito melodični stil lako je povezati s pedeset godina raznih indie rock stilizacija koje su uslijedile. Tom dojmu posebno doprinosi ovo nedavno reizdanje prepuno radnih verzija koje istovremeno služe kao dokumentacija kreativnog procesa, ali i prikaz alternativnih vizija jedinstvenog autorskog talenta.
John Lennon: Mind Games (The Ultimate Collection) (Universal)
Četvrti solo album Johna Lennona također je objavljen 1973. godine i bavi se sličnim temama na razmeđu osobnog i univerzalnog. Naslovna pjesma slovi za klasik u njegovom katalogu, no sam je album po izlasku dočekan s popriličnom dozom kritičke skepse jer su početkom 1970-ih Lennonove hipijevske teme često karakterizirane kao naivne i zastarjele. Glazbeni sadržaj albuma donekle potvrđuje tu tezu, lutajući od bitlsovske pop grandioznosti, preko slobodarske faze s Plastic Ono bendom, sve do country stilizacija i omaža Bobu Dylanu u "Tight A$". Nedavno deluxe reizdanje, nastalo pod budnim okom Seana Ono Lennona, ne uspijeva album rekontekstualizirati kao nepravedno zanemareno remek-djelo, ali kroz nekoliko različitih mikseva uspijeva pod mikroskop staviti sve mane i vrline autorskog rukopisa. Ono što je pritom možda i najfascinantnije je tendencija da se autor, koji se u prethodnih produktivnih i turbulentnih desetak godina toliko puta približio idealu pop savršenstva, ne libi biti aljkav, neartikuliran ili jednostavno konfuzan. Takav pristup bi se načelno mogao smatrati manom, ali u slučaju ovog izdanja prije bi se reklo da se radi o dobrodošlom i vrlo demistificirajućem anti-masterclassu.
The Police: Synchronicity (Super Deluxe Edition) (Universal)
Peti i posljednji studijski album The Policea, često smatran jednim od njihovih najboljih radova, predstavlja glazbenu, tematsku i tekstualnu evoluciju benda. Pomalo ironično s obzirom na naslov i globalne glazbene motive, "Synchronicity" ujedno predstavlja i disfunkcionalan bend koji se raspada pred ušima slušatelja. Sting, Andy Summers i Stewart Copeland snimali su svoje dionice zasebno, a producent Hugh Padgham je tu odluku opravdao čišćim zvukom i "društvenim razlozima", što je očigledan pandan onom što se jezikom brakorazvodnih parnica naziva "nepomirljivim razlikama". Zbog svega navedenog "Synchronicity" je jedan od albuma koji najbolje opisuju zvuk i osjećaj ranih 1980-ih u popularnoj kulturi. Umjesto ranijih oslanjanja na reggae, album funkcionira kao destilirana pop verzija onog što su tih godina radili Talking Heads, King Crimson ili Laurie Anderson. Visokosofisticirana glazba istodobno nagovještava globalizirani, povezani svijet koji se tek stvarao, no ispod glatke površine kulja nervoza koja naslućuje naličje tog optimizma. U najboljim trenucima albuma bend pušta te tenzije na površinu, bilo da se radi o megahitovima poput "Every Breath You Take", "Wrapped Around Your Finger", "King of Pain" ili uznemirujućoj "Mother", najčudnijoj pjesmi u njihovom katalogu.
