Nije li morbidno praviti fanzin dok traje rat?

- Ne. Morbidno je što traje i uopšte postoji rat dok mi pravimo fanzin.

(urednica fanzina ‘Batschka Tribune’ odgovara prijatelju)

Dok je ratni vihor devedesetih pustošio nekadašnje jugoslavenske republike i uništavao kulturno-društveno naslijeđe stvarano pedesetak godina, počela je bujati neovisna scena, miljama udaljena od mainstream medija. U vrijeme kada mase preuzimaju nacionalističke obrasce i kada se uvodi kapitalizam kao novo/staro društveno uređenje, cijela generacija mladih koja se protivila postojećoj političkoj stvarnosti pronalazi svoj komunikacijski kanal – fanzin. Neke od tadašnjih kultnih izdanja moguće je odnedavno pronaći i na internetskoj adresi fanzini.hr.

Bilo je to doba kada su se u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, usprkos ‘tvrdim granicama’, slušale tek otisnute singlice šibenskog benda Nula i zagrebačkog Bijesa zdravog razuma (njihova je primjerice pjesma ‘Preko zidova nacionalizma i rata’), presnimavane su kasete kraljevačkog benda Hoću?Neću!, a fanzini kao što su ‘Arkzin’, ‘In medias res’ i ‘Tri drugara’ bili su čitaniji od većine domaćih pisaca. Ljudi koji su prihvaćali ideje slobodarstva, dijeljenja sadržaja i etiku DIY (Do It Yourself) nisu imali pristup masovnim medijskim kanalima preko kojih bi artikulirali svoje stavove i ideje: imali su jedino zidove za grafite, škare i ljepilo za fanzine, za tisak im je bila dovoljna neka donirana fotokopirka, a za distribuciju pošta.

Iako je većina fanzina bila usmjerena na muziku, mnogi su imali drugačiji karakter, poput art-fanzina, putopisa, zbirki poezije, strip-fanzina; neke je teško kategorizirati jer su pokrivali širok sadržaj. Dakle cijeli umjetnički spektar u jednom malom andergraund svijetu – opisuje Brumec

- Underground scena sve je više jačala kao angažirani bunt protiv nacionalističkog bezumlja. Počinje se pojavljivati nova generacija aktera nezavisne scene, stvarajući velik broj fanzina u kojima su se mogli iščitavati uglavnom anarhistički i antimilitaristički stavovi. S prostorom za kolumne i pisma čitatelja u fanzinima se otvara i komunikacijski prostor tadašnje scene, a počinju dolaziti i pisma s ‘druge strane’, iz kojih su ljudi doznavali informacije iz prve ruke, nezatrovane propagandom ili cenzurom - prisjeća se tih godina Sebastijan Brumec, jedan od pokretača internetske arhive fanzini.hr, danas knjižničar u Knjižnici i čitaonici Tabula rasa koja djeluje pri čakovečkom Autonomnom centru ACT.

Iako su počeli kao fanzini, mnogi su postali pravi politički magazini, poput glasila Antiratne kampanje ‘Arkzin’. Svakako valja spomenuti i fanzin ‘Komunitas’ tadašnjega Zagrebačkoga anarhističkog pokreta. Kako kaže naš sugovornik, ‘brojni su fanzini bili svijetla točka u kreiranju stavova generacije koja je odbijala serviranje ponuđenih informacija te je propitivala, komunicirala, rušila tabue i iznova gradila cijeli jedan svijet’. Cijeli taj svijet nezavisnih medija ostao je dokumentiran i arhiviran kao važan kulturološki fenomen čiju važnost tek sada počinjemo shvaćati.

- Dizajnerska kreativnost u stvaranju fanzina također je bila specifična, kao cut & paste tehnika izrezivanja i lijepljenja, uz pisanje rukom ili pisaćom mašinom. Stvarali su se tako različiti formati, koji su ponekad izgledali kao šarene, kaotične knjižice, a ponekad kao pravi profesionalni magazini. Iako je većina fanzina bila usmjerena na muziku, mnogi su imali drugačiji karakter, poput art-fanzina, putopisa, zbirki poezije, strip-fanzina; neke je teško kategorizirati jer su nudili šarolike teme i pokrivali širok sadržaj. Dakle cijeli umjetnički spektar u jednom malom andergraund svijetu - dodaje Brumec.

I dok danas gledamo nostalgično-romantičarske serije o početku osamdesetih, kada je novovalna generacija dobila najbolje od Jugoslavije prije njezine propasti, generaciju stasalu za rata nemoguće je promatrati izvan političkog konteksta: njihov je stav jasan, na trenutke dirljivo iskren, pa i naivan. Bilo je to vrijeme kada je jedan takav pokret jedino i mogao nastati. Marko Strpić, jedan od aktera fanzinske scene devedesetih a danas izdavač i voditelj knjižare i izdavačke kuće Što čitaš?, tvrdi da naivnost nije bila problem.

- Naivnost pojedinih tekstova i intervjua nosi više iskrenog političkog potencijala od sarkastičnosti i manipulativnosti današnjih političkih aktera, neovisno o tome jesu li u poziciji ili opoziciji, u udrugama ili strankama. Naravno, ne mislim da je cijela scena nužno bila politička. No jedan njezin dio svakako je bio izrazito politički motiviran i puno toga je nastalo upravo kao posljedica te scene. Sve ovisi o tome kako definiramo političko: ako je to ono što radi vlast ili ako su to svi okrenuti vlasti, onda je riječ o jako uskoj definiciji. No ako političko gledamo kao nešto što radimo da bi naš život bio bolji, solidarniji, ravnopravniji, ako postoji samokritika, ako smo u sukobu sa seksizmom, kapitalizmom, nacionalizmom i samom idejom države i vlasti, mislim da tu postoji jasan politički stav. Pa ipak, jasno mi je da se to ne uklapa u autoritarno i dominantno poimanje političkoga, po kojem to zapravo znači ugrabiti vlast i ne dovoditi sustav u pitanje - objašnjava Strpić.

Važnost te scene i danas je u tome što je kroz nju stasao velik broj i danas društveno aktivnih ljudi; uz fanzine je, očito, i politički odgojeno nekoliko generacija mladih ljudi.

- Naravno, ta je scena, poput mnogih drugih subkultura, na neki način bila sama sebi svrhom, poput neke identifikacijske skupine, no čini mi se da je društvo ionako tako segmentirano, pa to i nije neka zamjerka, više mišljenje da je i subkultura temeljena na sličnim osnovama. Za mene osobno svakako je bila važna, jer je ono što danas radim velikim dijelom posljedica tadašnjih iskustava: mislim da je tako, u većoj ili manjoj mjeri, i s nizom drugih ljudi koji su kreirali i činili tu scenu. S druge strane, ta je scena izlazila iz svojih subkulturnih okvira kroz razne političke akcije, kulturna događanja koja nisu bila striktno vezana uz muziku, izdanja koja su imala širi politički karakter i cijeli niz aktivnosti svojih aktera/ica u društvenim pokretima i inicijativama tog vremena - kaže Strpić.

Treba imati na umu da su fanzini izlazili dok interneta još nije bilo, dok se komunikacija odvijala isključivo putem pisama, fiksnih telefona i osobno. Mislim da su danas društvene mreže preuzele dio komunikacijske funkcije fanzina – ističe Marko Strpić

Iz tih su razloga upravo Brumec i Strpić zaključili kako je potrebno arhivirati fanzinsku scenu, pa su započeli digitalizirati 2000 fanzina pohranjenih u Knjižnici čakovečkog ACT-a, kako bi bili dostupni široj publici. Pridružio im se i Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, ali i mnogi drugi vođeni idejom da se oko cijele priče umreži što više pojedinaca, organizacija i nezavisnih knjižnica u cijelu priču. Lani je dovršena digitalizacija spomenutih fanzina, koje je sada moguće pretraživati na internetskoj adresi fanzini.hr.

- Velik dio građe čine fanzini s područja Hrvatske, koje smo željeli sačuvati od zaborava, ali i tom važnom segmentu nezavisne kulture dati novi život. U kojem će se smjeru priča dalje razvijati možda je još prerano govoriti, no moram istaknuti da smo svjesni važnosti i obimnosti fanzinske scene na području cijele bivše Jugoslavije i šire - objašnjava Brumec.

Fanzini su nastajali u vrijeme kada je komunikacija u regiji bila otežana ili onemogućena i kada je malo tko prelazio granice da vidi što se događa i sluša u susjedstvu. Telefonske i ljudske veze bile su uglavnom prekinute, a internet je bio dostupan samo malobrojnima. Stoga je povezivanje bilo značajnije nego danas, kada je komunikacija u realnom vremenu standard i gotovo svima dostupna mogućnost. Fanzini, istina, izlaze i dalje, ali ih prati relativno mali broj ljudi. Istovremeno, rašireno konformističko poimanje života osobnu dobit pretpostavlja zajedničkom interesu, pa valja zapitati je li generacija odrasla na fanzinima i posljednja koju je zanimao društveni angažman.

- Devedesete su bile neki vrhunac te scene, ali mislim da je tome presudilo nekoliko stvari. Treba imati na umu da su fanzini izlazili dok interneta još nije bilo, dok se komunikacija odvijala isključivo putem pisama, fiksnih telefona i osobno, na različitim događanjima. Fotokopiranje je bio glavni način umnožavanja fanzina, rijetki su tiskani, iako je bilo i nekoliko takvih, u značajnim tiražama. Danas postoji nekoliko zanimljivih blogova, mislim da su i društvene mreže preuzele dio komunikacijske funkcije fanzina, za glazbu više ne moraš čitati recenzije jer lako sam preslušaš svako novo izdanje… prijevodi tekstova, intervjui, sve je zapravo onlajn, znatno dostupnije. Tu nije došlo do prelaska na novi medij, informacije su sada raspršene po internetu. Naravno, postoje i neki internetski fanzini, ali to nikada nije zaživjelo kao oni koji su bili na papiru. Nakraju, to nije ni važno, fanzini su bili izraz potrebe za vlastitim medijima. Danas je to samo tehnološki otišlo dalje - kaže Strpić, koji smatra da današnje generacije mladih društveni angažman gledaju na svoj način.

Naime, sve je manje onih koji misle da svoje ideje mogu provoditi neformalno i individualistički, izvan institucija i udruga i bez pisanja projekata i apliciranja na različite fondove. A fanzini su upravo bili to – neformalna izdanja pojedinaca, ali i različitih kolektiva, koji su organizirali i koncerte i tribine i klubove. Danas, kada nema fanzina, prisiljeni smo pisati projektne prijedloge, koje i naš sugovornik naziva ‘alatima kontrole koji su se razvili i do određene mjere nametnuli kao jedini mogući’. Ipak, dodaje da je svako vrijeme pravo, unatoč tome što je postalo popularno govoriti kako je to bilo samo ono ‘naše’ i kako je ‘danas sve lošije’: to su gluposti, smatra Strpić, baš kao i tvrdnje da prije nas nije bilo ničega.