Sleepyheads: We're OK (Geenger Records)
Dugoočekivani drugi album zagrebačkog indie rock kvarteta dočekan je vrlo pozitivnim reakcijama kritike. Takav prijem ne čudi pretjerano s obzirom na to da vokalist i gitarist Vedran Šuvak suvereno vodi bend kroz amalgam utjecaja alternativne gitarske glazbe posljednjih nekoliko desetljeća. Ono što Sleepyheads odvaja od većine što tuzemnih, što inozemnih suvremenika jest tendencija da puste pjesme da dišu. Šuvakov ekspresivni vokal može dramatikom i dinamikom podsjetiti na Iana McCullocha iz Echo & The Bunnymen ili raniju fazu Thoma Yorkea, no Sleepyheads su po opuštenosti svirke bliže Crazy Horseu ili Built To Spill. Tonski snimatelj Hrvoje Nikšić i producent Mark Mrakovčić to očigledno razumiju pa "We're OK" zvuči kao da bend svira u istoj prostoriji. Zbog takvog naturalističkog pristupa Sleepyheads ne ostavljaju dojam pukog derivata, nego benda koji korištenjem poznatih anglofonih obrazaca stvara vlastiti, sudeći po tekstovima poprilično samosvjestan i melankoličan svijet.
Ivan Grobenski: Apocalipstick (Intek Music)
Koprivnički kantautor prije dvije godine izdao je "Siromahi i Lazari", sjajan spoj podravskog nasljeđa i southern gothic utjecaja. Grobenski na "Apocalipstick" izvodi zaokret od 180 stupnjeva i vraća se engleskom jeziku ranijih ostvarenja, ali i suvremenoj tematici jer album predstavlja vjernu simulaciju hektičnog vrludanja internetskim prostranstvima. Hiperreferencijalni sarkastični stav donekle dovodi Grobenskog u vezu sa slično verboznim metakantautorima poput Destroyera ili Fathera Johna Mistyja, ali i pomalo očekivano predstavlja opasnost da album odmah tematski zastari ili, još gore, zazvuči poput prazne provokacije namjenjene "klikabilnim" naslovima. Instrumentalno gledano, album komunicira svoje namjere daleko spretnije. Grobenski i koproducent Marin Hraščanec koncipirali su "Apocalipstick" kao suvremeni art pop prepun utjecaja iz funka, soula, afrobeata i hip-hopa, mahom sjajno integriranih u koherentnu cjelinu. Takav odabir relativno pitkog pop zvuka na prvu bi se mogao protumačiti kao kreativni uzmak nakon poprilično samosvojnog prethodnika, no zapravo je potvrda neobuzdane svestranosti koja se očigledno neće tako lako svesti u žanrovske okvire.
Trophy Jumps: Feels (Jeboton)
Zagrebački pop pankeri Trophy Jump nemaju pak problem s pretjeranom eklektičnošću. Konciznih pola sata njihovog drugog albuma ispunjeno je iznimno efektnim, ali vrlo čvrsto definiranim žanrovskim rješenjima poput svijetlog gitarskog tona, himničkih zbornih refrena i introspektivnih strofa. "Feels" profitira od te relativne stilske ograničenosti jer bend savršeno tempira dinamiku svojih aranžmana, bilo u pogledu nizanja neizostavnih tiho-glasnih dijelova, bilo u pogledu dodatne instrumentalizacije. Frontman Antun Aleksa spretno barata engleskim što doprinosi uvjerljivosti tematike "vječne adolescencije" tipične za žanr. Priče o nepotrebnosti četvrte pive ili o iskazivanju osjećaja isključivo u narkotiziranom stanju na hrvatskom bi naprosto zvučale daleko neglamuroznije, a ovako u najboljem smislu riječi djeluju kao stvorene za odjavnu špicu neke tinejdžerske serije. "Feels" svakom svojom sekundom pokazuju da bi album "Osjećaji" benda Pobjednički skok bio bitno manje uvjerljiv pa taman glazbeno i tekstualno sve bilo potpuno precrtano jer je odabir jezika ključan za kreiranje atmosfere kod glazbe ovoliko orijentirane na stvaranje određenog osjećaja.
