Čuvena konstatacija Marka Perryja – prvi put izrečena još 1977. u fanzinu ‘Sniffin’ Glue’ – da je punk propao u trenutku kad su The Clash potpisali za CBS, s vremenom se otrcala i više se ne čini kao zavjet odanosti iskonskim punk vrijednostima, nego bismo prije rekli da sve više zaudara na skučenost punk dogme. Još su se u ono vrijeme Joe Strummer i Mick Jones žalili da ih progoni ‘punk policija’, odnosno žalili su se na doktrine zadrtih punk ideologa koji su imali prilično ograničene ideje što bi punk trebao predstavljati. The Clash, srećom, nisu imali vremena predugo razmišljati o Perryju i sličnima: publika je odmah prihvatila njihovu verziju punka kao prostora slobodnih žanrovskih eksperimenta, što se dugoročno pokazalo kompleksnijom i naposljetku utjecajnijom vizijom.
Golem utjecaj koji je The Clash izvršio na rock glazbu danas je sasvim očit u mnogim glazbenim nišama, no to što nisu čamili u punk getu nije imalo samo muzičke već i društvene posljedice. The Clash nisu željeli biti samo najveći punk sastav već i najbolji rock sastav, što im je zamalo i uspjelo. No u tu su želju utkane ambicije za promjenama u rock glazbi, pogotovo za promjenama načina na koji rock funkcionira, kao i poziv na konkretnu društvenu i političku akciju. Strummer je poslije priznao da su ‘The Clash bili oduvijek lijevo’, što u vremenu Margaret Thatcher i Ronalda Reagana nije čak ni u pop-kulturi bio osobito preporučljiv izbor. Danas se čini pomalo naivno i utopijski očekivati da će baš The Clash izazvati revolucionarne promjene, ‘kad već to ni Marxu nije uspjelo’ (Strummer), ali njihov politički pedigre nije bio neprimijećen: već je Greil Marcus u jednom ranom tekstu ustvrdio da su The Clash sličniji gerilcima (sandinistima), dok Sex Pistols više vuku na živopisnu uličnu bandu. Usput, lako je zamisliti da bi punk bez The Clash – naravno, i Paula Wellera i Billyja Bragga – završio kao notorna naci (punk) igračka.
The Clash, istovremeno i pankeri i eksperimentatori i rock tradicionalisti pod snažnim utjecajem američke masovne kulture, bazično su svirali ubrzani reggae, ali su rado eksperimentirali i s drugim formama (rockabillyjem, rapom, funkom, rhythm i bluesom), a podjednako su rado nastupali s blues ikonom Boom Diddleyjem i country tradicionalistom Joeom Elyjem. U vrlo kratkom roku, u samo pet godina (od 1977. do 1982.), snimili su jedan trostruki, jedan dvostruki, tri obična albuma, plus mnoštvo singlova od čijih je B strana kasnije sastavljen još jedan dodatni album (‘Black Market Clash’), što znači ukupno devet samostalnih ploča. ‘Mi nismo bili lijenčine’, veli Strummer. I doista, ako nisu bili u studiju, bili su na turneji i taj ih je luđački euforični stvaralački ritam vjerojatno i uništio – bilo je dovoljno što je bubnjar Topper Headon postao heroinski ovisnik da se bend raspadne.
Očito je da The Clash – za razliku od mnogih čistokrvnih pankera – nisu bili kalkulanti, no sigurno ne bi bila loša ideja da su napravili koju pauzu ili da su na nekim pjesmama još radili, pogotovo na ploči ‘Sandinista’. Možemo samo nagađati što bi se sve dogodilo da su potrajali i da su izgradili uspješnu karijeru poput U2 i Red Hot Chili Peppersa.
Knjiga ‘The Clash’ prvo je službeno izdanje grupe The Clash, koje su osmislili sami članovi grupe. Kao i s drugim ‘službenim’ publikacijama, i u ovoj je mnogo toga prešućeno, no ovo izdanje je tako vizualno superiorno – s mnoštvom nikada viđenog slikovnog materijala: plakata, fotografija i rijetkih naslovnica te kojekakvih drugih memorabilija – da relativno skroman tekstualni dio, ispričan ‘vlastitim riječima’, i nije najvažnija stavka.
Važniji je dojam koji ova publikacija nudi da opus The Clasha ne samo da nije muzealiziran, već živi nedirnut u nekom paralelnom muzičkom svemiru.
