Sleaford Mods britanski su glazbeni dvojac čija je glazba, podjednako oslonjena na nasljeđe punka, post-punka, hip-hopa i grimea, postala usko vezana za doživljaj Britanije poslije Brexita. Albumi poput "Austerity Dogs" iz 2013. i "Divide and Exit" iz 2014. oslikali su rastuće tenzije u društvu, ali i najavili aktualni val tzv. sprachensanga, kombinaciju pjevanja i spoken worda na tamošnjoj glazbenoj sceni. S frontmanom Jasonom Williamsonom, koji uz pomoć producenta Andrewa Fearna, već više od desetljeća stvara ovaj minimalistički, konfrontacijski digitalni punk opus, razgovarali smo u povodu najavljenog premijernog zagrebačkog nastupa na lipanjskom INmusic festivalu.
Njegujete vrlo prepoznatljivu minimalističku estetiku još od prije dolaska Andrewa Fearna u bend, a Sleaford Mods odudaraju od standardne ideje koncertne atrakcije. Ipak ste krajem studenog svirali pred prepunom Arenom u Nottinghamu. Postoji li recept za uspjeh takvog nekonvencionalnog benda?
Dosad smo nastupali na brojnim festivalima, no nismo bili sigurni kako će funkcionirati headlinerski nastup u Areni. Na kraju je dobro ispalo i pokazalo je da možemo iznijeti samostalni nastup pred mnogobrojnom publikom.
Koliko dugo uopće možete mrziti bendove? Ispričao sam se nekima od izvođača koje sam prozvao u pjesmama i intervjuima tijekom godina. Neki ljudi naprosto toga nisu bili svjesni i prihvatili su ispriku, nema se tu što puno dodati
Recentni album "Spare Ribs" sadrži pjesme poput "Shortcummings", "Elocution" ili "Out There" koje precizno hvataju osjećaj frustracije tijekom pandemije i kritiziraju razne fenomene koji su se pojavili na njenom početku. Što je inspiriralo odabir specifičnih tema?
"Elocution", (pjesma koja tematizira deklarativno podržavanje nezavisnih klupskih prostora za vrijeme pandemije, op.a.), govori o tome kako puno pojedinaca koji spominju stvari poput važnosti malih, slabo profitnih dvorana zapravo prije svega promoviraju sebe, bilo svjesno ili nesvjesno. Svjestan sam da to zvuči cinično, no na kraju svega kod takvih inicijativa često nije cilj spas takvih mjesta nego samopromocija.
Tematska crta neiskrenosti i karijerizma je motiv koji se provlači kroz vaš rad od početka?
Da, ne znam je li problem u meni. Vjerojatno jest. No, s druge strane nema ništa loše u prozivanju ljudi. Posebice glazbenika, zašuti i piši pjesme (smijeh).
Kad smo kod toga, u vašoj glazbi se često osjeća cinizam prema razdoblju tzv. Cool Britannie, najviše prema bendovima kao što su Blur i Oasis. Smatrate li da su namjerno prisvajali estetiku radničke klase koja u Britaniji ima dugu tradiciju?
Donekle se radi o prisvajanju, no ohladio sam se od kritike. Koliko dugo uopće možete mrziti bendove? Ispričao sam se nekima od izvođača koje sam prozvao u pjesmama i intervjuima tijekom godina. Neki ljudi naprosto toga nisu bili svjesni i prihvatili su ispriku, nema se tu što puno dodati. S druge strane, ima onih koji su itekako svjesni toga što rade i nisu iskreni. To me ljuti.
Gostovali ste i surađivali s vrlo raznolikim glazbenicima različitih generacija od The Prodigy do Aldous Harding. Čini mi ste da ste vrlo otvoreni za suradnje. Kako ih birate?
Upoznajući ljude. Zašto ne surađivati? Često pisanje s drugima ne traje dugo. Osim toga, internet je nepregledan i nikad ne možete biti na previše strana. Na kraju, to je ono čim se bavim.
Koji su vaši glazbeni utjecaji? Zbog svega navedenog djeluje da vam je ukus puno eklektičniji nego što se može činiti na prvi pogled.
Trenutno mi paše glazba iz osamdesetih. Flock of Seagulls, "Upstairs at Eric’s" od Yazoo. Hip-hop više ne pratim toliko.
Nekad ste navodili Wu Tang Clan među svoje utjecaje. Postoje li noviji hip-hop izvođači koji su vam zanimljivi?
Ne baš. Tijekom protekle godine nisam slušao previše novog hip-hopa Ne slušam hip-hop toliko kao nekad. Postoje noviji izvođači koji se pozivaju na old school zvuk poput Daringera i repera oko Griselda kolektiva. Sve su to stvari inspirirane Rocom Marcianom koji se prvi počeo vraćati zvuku njujorškog hip-hopa devedesetih. Interesantni su to izvođači, ali puno izdaju pa mi je malo dosadilo. Treba im se posvetiti kako bi se našle zanimljive stvari unutar njihovih diskografija.
Nedavno je objavljen Orbitalov remiks vaše pjesme "I Don’t Rate You". Jeste li odrasli na elektronskoj glazbi?
Ne, ako ne računamo hip-hop pod elektronsku glazbu. Kao klinac slušao sam glazbu iz šezdesetih, nije me zanimala glazba iz osamdesetih, ali kako sam spomenuo, to se sad promijenilo.
Postoje li literarni utjecaji na vaše pisanje?
Ne bih rekao, barem ne svjesni. Trenutno čitam Invisible Committee (anonimni francuski kolektiv koji je izdao tri zapažene knjige/manifesta tijekom zadnjih desetak godina, op.a.). To je anarhistička kritika suvremenog društva, iako nisam siguran koliko se oni sami smatraju anarhistima. Svakako, postao sam skeptičan prema ideji da možemo promijeniti društvo. Trenutno se to čini potpuno nemoguće. Razočaran sam u politiku, sumnjam da ću ikad više izaći na izbore, no u isto vrijeme pokušavam shvatiti što osjećam i mislim o stanju društva.
Kakva je budućnost Britanije nakon pandemije i Borisa Johnsona?
Britanija je trenutno u groznom stanju. Ekstremna desnica je oprala ljudima mozak. To je užasna politika. Ideologija koja dopušta da se ljudi koji bježe od rata i siromaštva utapaju u La Mancheu. Stvorila je kaos i navela ljude da se mrze.
Vaša pjesma "Jobseeker" jedan je od zaštitnih znakova benda. Što biste danas poručili osobi u tridesetima koja traži stalni posao?
Pretpostavljam da je užasno. Ne radim "normalan" posao već šest ili sedam godina. Prestao sam raditi nakon izlaska "Divide and Exit" u rujnu 2014.
Svejedno, vašu glazbu obilježava snažna radna etika. Izgradili ste reputaciju benda kroz brojne žive nastupe. Setup vašeg živog nastupa je fantastičan. Vas dvojica, mikrofon i laptop. Postižete jako puno s minimalnim sredstvima. S obzirom na reputaciju svojevrsne koncertne atrakcije je li vam bilo teško ne nastupati tijekom pandemije?
Hvala na komplimentima. Naravno da je grozno ne nastupati. U početku je bilo dosta onih koji su nas ismijavali zbog načina na koji nastupamo. Bila je to relativna novost, a pretpostavljam da su bili i malo ljubomorni. Te stvari su prestale kad su shvatili da smo dobri, a oni kojima ne odgovaramo prihvatili su da ne idemo nikuda.
Znači neće biti prijelaza na "pravi" bend?
Čemu? Ne treba nam to, ubilo bi bend. To više ne bi bili Sleaford Mods.
Imate li planova za novi album?
Mislim da ćemo nastaviti sve po starom. Surađivat ćemo i dalje s drugima i nastaviti pisati sami. Teško je pobjeći od sebe. Sve što napravimo će biti donekle poznato i vjerojatno će biti kritika da se ne razlikuje dovoljno od starog materijala. Volio bih napisati album bolji od "Spare Ribs", mislim da je to naš trenutni vrhunac. Volio bih da snimimo dostojan "nastavak", no sad nas prvo čeka ljetna turneja.
