Novosti

Intervju

Davor Hranjec Njec: Rat je najveći civilizacijski kriminal

Rat je i dalje, nažalost, prisutan, ali je ovom akcijom kultura poništila nekolicinu mentalnih smrti, tako da na kraju ipak nisam razočaran, nego nastavljam s nadom većom od prijašnje

Vujjzb6uh3t80j7jdtx7zkb2m6z

Njec u Savskoj čita Zagorkin roman (foto Lupiga.com)

Davor Hranjec zvani Njec, 26-godišnji zagrebački panker (pjevač i gitarist benda Abergaz), poznat i pod umjetničkim imenom Faraon Slavko, nedavno je preko puta braniteljskog šatora u Savskoj izveo akciju kojom je želio utvrditi ‘stanje fakata o vijeku trajanja Domovinskog rata’. Za sebe kaže da je ‘pankenroler izvan svake stroge definicije’, pa objašnjava motive akcije koja je izazvala pozornost javnosti.

- Ideja mi je pala na pamet dok sam držao Zagorkin roman u rukama. Iako ta knjiga sama po sebi nema veze s pankom, ovom je akcijom postala ljutitom pank gestom, jer je doživjela moju interpretaciju. Na nekakav podsvjesni način, Zagorka mi je dala ideju za upravo ovakvo istraživanje. Iako roman ima ukupno 319 stranica, doista sam u tih 15 sati i 15 minuta pročitao cijelu ‘Tajnu krvavog mosta’, od korica do korica, naglas.

KOKU pristup

Podsjećaju li vas prosvjednici u Savskoj na junake filma ‘Kako je počeo rat na mom otoku’? I ratujete li s njima na svoj način, suprotstavljajući im se kulturom?

Kroz neku crnohumornu prizmu svakako sliče na junake toga filma. No budući da je ovo stvaran život a ne kinematografija, situacija je tragična u samom rezultatu, jer su svi ti ljudi instrumentalizirani političkom mržnjom. Da nije tako, ne bi stajali iza transparenta ‘1991. oba su pala – 2015. oba će pasti’, na kojem je i probušena crvena zvijezda. Kultura poništava rat, a rat smatram najvećim civilizacijskim kriminalom koji postoji. Kultura je ono što daje smisao postojanju koje nazivamo životom. Pored ovakvih načina, djelujem i autorskom glazbom, što kroz pank u Abergazu, što kroz zajebanciju Faraona Slavka.

U jednom su vas tekstu nazvali ‘otokom slobode usred Zagreba’?

Mislim da je autor toga teksta najbolje shvatio kako sam se taj dan i tu noć (pa opet dan) osjećao: umjesto stresa konstantne mržnje, adrenalin života me držao budnim i davao mi inat prema zakrivljenim krajnostima rata i mira. U tom binarnom svijetu odjednom sam se osjećao kao dio matematičke konstante Pi, kao njegova beskrajna decimala, u ravnoteži vremena i prostora, u kojoj stvaram svoj broj – svoj odgovor istoj. I pritom drugome ne određujem kombinaciju, nego dopuštam vlastitu interpretaciju. Takvim su činom tirani izgubili moć, jer više nisu imali strane koje bi zavadili, samo one koje se nadopunjuju – tako da to doista bješe otok slobode usred Zagreba.

Koliko ste razočarani što s krajem vašeg čitanja nije okončan i rat?

Najveći dokaz da je istraživanje uspjelo su brojne reakcije na njega, bez obzira na to jesu li pozitivne ili negative. I da ne uspijem dokučiti još bolji način za okončanje rata, sada je veća vjerojatnost da će i neka druga osoba biti inspirirana na svoju akciju pobjede života nad smrću rata. No osobno me jako pogađa što rat i dalje traje, jer uništava život ne samo meni nego i tolikim drugim ljudima, koji pritom ne mogu shvatiti da za promjenu situacije naprosto trebaju krenuti sami od sebe. U takvim se situacijama isprva pretvorim u razočaranog idealista ili cinika, pa pomislim da ljudima nije do promjene. No onda se prisjetim gomile pozitivnih reakcija na ovu moju akciju istraživanja, pogleda koji su sjali kao da su ponovno probuđeni, inspirirani empirijskim primjerom da se ima smisla boriti za život! To su pogledi shvaćanja, koji mi govore da im je trebala ta iskra kako bi zapalili vlastito gorivo apatije, postigli kinetičku energiju, a s njome i život. Rat je i dalje, nažalost, prisutan, ali je ovom akcijom kultura poništila nekolicinu mentalnih smrti, tako da na kraju ovog poglavlja ipak nisam razočaran, nego nastavljam s nadom većom od prijašnje.

Želite da ‘mrzitelji drugačijeg odu iz naših života’: kako to ostvariti?

Kulturom otvorenog i kritičkog uma, u daljnjem tekstu: KOKU. Rat prestaje tada kad ga KOKU nadvlada. Kako je to pojam širok koliko i ljudska svijest, tako je i načina onoliko koliko i interpretacija. KOKU suprotstavljanjem različitih interpretacija kritizira i nadopunjava razmišljanje te time širi svijest, a kultura rata isključivo uništava sve, dok se ne postignu minimalno dvije, mržnjom i smrću sukobljene strane i to zbog oligarhijskog interesa neke treće. Tako da rat možemo zaustaviti jedino KOKU pristupom.

Hrvatska kao – vukojebina

Zašto rat još ne prestaje?

Rat ne prestaje jer prevladavaju tragedije zbog kojih ljudi postaju sve apatičnijima i sve manje inspiriranima da ih pobijede. Problem je u tome što mučenici postaju herojima, a ne oni koji su to isto mučeništvo pobijedili svojim primjerom. Umjesto da ljude inspiriraju primjeri iskrene sreće, koja je u znatiželji otkrivanja putova zajedništva i njihove interpretacije, uvijek se nekako uhvatimo primjera patnje, mržnje i podjela na temelju razlika, koje bi zapravo trebale nadopunjavati, a ne odvajati.

Koliko je fašizam uzeo maha u Hrvatskoj?

Fašizam je prisutan u svim porama društva, što i ne čudi kad se zna da se svijest svih poratnih godina temelji upravo na indoktrinaciji tim prokletim ratom, u kojem su nas sve sjebali mržnjom i smrću bližnjih, kako bi se vođe rata na račun naših života nakrali i obogatili. Kad živimo u kulturi u kojoj su sramota oni što kopaju po kontejnerima, a idoli oni koji su im to priredili, ne čudi što je fašizam sveprisutan. Revizija povijesti dovela je do odvratnog privida da je i uz svu tu polarizaciju ekonomskih staleža danas bolje nego što je bilo prije rata. Objektivni uvid u prijeratno doba pokazuje da je ono, iako daleko od idealnog, bilo bolje od današnjeg, bez obzira na to što danas živimo u kolektivnoj informacijsko-tehnološki bombardiranoj eri. Današnjica nam ništa ne vrijedi ako i dalje dopuštamo da sve više ljudi kopa po kontejnerima, dok drugima ni 25.000 kuna mjesečno nije dovoljno. Sve to vodi samouništenju svega što razumski vrijedi.

Koči li kapitalizam hrvatsko društvo i u kojoj mjeri?

Koči utoliko što vlastelinima nikad nije dosta novca i moći, čak i po cijenu toga da sve ostale natjeraju na prosjački štap. Kapitalizam nikako nije najpogodniji ekonomski sustav za cjelokupno stanovništvo, nego isključivo za one koji već jesu bogati ili će krađom i ratom to tek postati. Potrebna je promjena ekonomskog sistema u onaj u kojemu će se, prije svega, napraviti revizija privatizacije i ponovno pokrenuti industrija, umjesto isključivog uvoza robe i otvaranja trgovačkih lanaca. Jednom riječju, sadašnji stadij Hrvatske jest – vukojebina. I kad se političkim spinovima ublažavaju sve moguće statistike nezaposlenosti, pada BDP-a i prevladavanja mortaliteta, situacija je krajnje depresivna, pa i ne čudi što ljudi uglavnom hodaju pognute glave, proklinju što su se ovdje rodili i masovno odlaze iz ove ćelije prepune kriminala i korupcije u neke zapadnije države. Uza sva silna zaduživanja, jedino turizam spašava državu od bankrota, ali ako bušenjem radi nafte upropaste i Jadran, i on će propasti. Doima se kao da većina stanovnika čeka samo da umre, jer su izgubili svaku volju za životom. Hrvatska ide ravno u svoje samouništenje.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više