Beach House: Once Twice Melody (Sub Pop)
Dream pop duo Beach House je svoj ambiciozni osmi album od jeseni prošle godine počeo objavljivati u “poglavljima” od kojih je svako uključivalo četiri ili pet pjesama, čime su do izlaska albuma sredinom veljače zapravo već predstavili tri četvrtine albuma. S obzirom na to da album traje pozamašne 84 minute, takva taktika djeluje dobra za produžavanje promocijskog ciklusa, ali i poštivanje slobodnog vremena slušatelja. No tematski i zvukovno, ovo je prilično ujednačeno ostvarenje. Kao i obično, pjesme su oslonjene na upečatljiv, ali nenametljiv vokal Victorije Legrand i usporenu, sirupastu instrumentalizaciju. U tom smislu Beach House djeluju kao audio ekvivalent filmova Wesa Andersona, konstantno se naslanjajući na specifičnu estetiku i građenje samosvojnog autorskog svijeta. Glavna zamjerka ovom ostvarenju mogao bi biti gotovo potpuni izostanak raznolikosti u bilo kojem aspektu pjesama, no to bi ujedno bilo potpuno promašivanje poante postojanja ovog benda. U nedavnom intervju koji su dali Anthonyju Fantanu, Legrand i multiinstrumentalist Alex Scally opisali su inspiraciju za ime benda kao želju za svojevrsnim imaginarnim utočištem. Tu namjeru njihova glazba od sjajnog istoimenog debija iz 2006. uvijek bez greške ispuni, stvarajući kratkotrajni, bestežinski svijet.
Trentemøller: Memoria (In My Room)
Danski producent i multiinstrumentalist Anders Trentemøller također godinama gradi vrlo specifičan autorski svijet. Debi “Last Resort” iz 2006. bio je spoj njegovih tadašnjih minimal techno afiniteta s jasno vidljivom ljubavlju prema mračnoj strani zvukovnice osamdesetih. Tijekom godina taj se elektronski impuls prelio u stilizirani darkerski synth pop obogaćen shoegaze gitarama i filmskim osjećam za atmosferu. “Memoria” je jednosatna rekonfiguracija dosadašnjeg rada, ali i brojnih utjecaja od Siouxsie & The Banshees i The Cure pa do Slowdivea i Cocteau Twins. Trentemøller svoj ukus nosi na rukavu, što na trenutke može djelovati derivativno. Radi se o autorskoj viziji znatno usmjerenijoj na oblikovanje zvuka i atmosferu nego na kompoziciju, što je možda i prevladavajuća odlika elektronske glazbe. Upravo zato je album najbolji kad je najudaljeniji od konvencionalne pjesme, orijentiran na plesne darkerske instrumentale namijenjene kućnom slušanju i stvaranju filmskih narativa u vlastitoj glavi.
Big Thief: Dragon New Warm Mountain I Believe in You (4AD)
Za razliku od prethodnih ostvarenja, peti album bruklinskog benda Big Thief oslonjen je podjednako na atmosferu koliko na eklektičan, ali nesumnjivo klasičan kantautorski izričaj. U osamdeset minuta i 18 pjesama bend uspijeva gurnuti utjecaje countryja, folka, bluegrassa, indie rocka, pa čak i jednu pjesmu koja zvuči kao daljnji rođak Radioheada s “In Rainbows”. Sniman u čak četiri studija diljem Amerike, album je uokviren životnom, opipljivom produkcijom bubnjara Jamesa Krivchenije, no glavni je fokus na ekspresivnom, premda nazalnom glasu Adrianne Lenker. Kroz polivalentnu, elastičnu svirku njen androgini glas predstavljen je kao nastavak neotradicionalističke zvukovnice posthipijevskih šezdesetih, radilo se o Dylanu ili bendovima poput The Byrds, The Band ili Grateful Dead. Ključna razlika je u tome što je poetika koju njeguje Lenker odmaknuta od čvrsto zadanih okvira maskuline “antivestern” romantike koja je dominirala u opusima spomenutih, ali i brojnih drugih izvođača s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Čak i kad se oslanja na biblijsku simboliku kao u prekrasnoj “Sparrow”, Lenker piše izvan okvira rodnih konvencija i jasno definiranih uloga. U tom smislu gotovo svaka pjesma na albumu može se doživjeti kao ljubavna, no umjesto usmjerenosti konkretnim osobama i događajima, dominira slavljenje života, izvedeno rijetko viđenom autorskom i izvođačkom lakoćom.
