Algiers: Shook (Matador)
Četvrti album američkih soul pankera Algiers prekida tradiciju relativno konvencionalno strukturiranih pjesama oslonjenih na vokalnu snagu i emociju Franklina Jamesa Fishera te u njihov hibrid ubacuje spoken word, hip-hop i free jazz. Uz cijeli niz raznolikih gostiju koji se kreću u rasponu od Zacha De La Roche iz Rage Against The Machine do egipatske pjevačice Nadah El Shazly, Algiers postižu osjećaj nadahnute suradnje nastale iz želje za proširivanjem granica izričaja umjesto pukim sinergijskim učinkom. Natrpan mnoštvom instrumentalnih ideja i tekstualnih motiva, "Shook" pojedinačne pjesme svjesno pretpostavlja cjelini. Zbog količine žanrovskih krhotina i gotovo jednosatnog trajanja, album se odmata u slojevima. Njegovu kolažnu prirodu lako je otpisati kao pretenciozni nered, no pažljivije slušanje otkriva pravu malu povijest prosvjedne glazbe u kojoj ima mjesta za MC5, Sun Ra i Outkast. Hrabro prigrlivši glazbene tradicije koje nadilaze geografske, žanrovske i vremenske odrednice, Algiers su svoju oduvijek eksplicitno političnu glazbu iz usamljenog ranjenog poklika pretvorili u kolektivistički izboj nade. Dijelovi albuma ne sjedaju uvijek savršeno jedni uz druge, no zapravo su zato izvrsna alegorija zajedništva, neurednog, ali uvijek potrebnog.
Slowthai: Ugly (Method Records)
Tyron Kaymone Frampton, odnosno Slowthai, 2019. objavio je "Nothing Great About Britain", jedan od najsnažnijih britanskih rap debija 21. stoljeća. Nastao u jeku postbreksitovske konfuzije i potpomognut živopisnim izljevima "ljubavi" prema kraljici Elizabeti i bivšem premijeru Borisu Johnsonu, album je mladom MC-ju iz Northamptona vrlo brzo priskrbio etiketu političnog repera. Prethodni album "Tyron" reflektirao je pritisak iznenadne slave i naleta kontroverzi kroz dvije različite cjeline – mekanu introspekciju i performativnu agresivnost. Novi album pokušava te dvije suprotnosti spojiti u jedno. Počevši od naslova akronima za "U Gotta Love Yourself", album je poigravanje simbolima i očekivanjima. Većinski snimljen u suradnji s Danom Careyjem, zvukovnim arhitektom aktualnog vala britanskog postpunka, "Ugly" inzistira na organskim, trodimenzionalnim opipljivim teksturama bez obzira na to radi li se o gitarama ili sintesajzerima. Takav pristup dodatno naglašava intenzitet Slowthaijeve vokalne izvedbe koja je ionako izlazila iz okvira klasičnog repanja. Ispod svog tog bijesa i buke krije se iznenađujuće detaljan set pjesama koje kroz fokus na katarzični autorefleksivni self-help tematski i glazbeno žele i mahom uspijevaju biti svojevrsne himne svakodnevnog preživljavanja.
Model/Actriz: Dogsbody (True Panther)
Debi njujorškog benda Model/Actriz demonstrira kako se poznata formula može osvježiti uz nešto naizgled neprimjetnih zahvata. Njihov žustri dance punk kakav je u gradu iz kojeg dolaze bio u modi u više navrata, a posljednji put prije nekih dvadesetak godina, gotovo u potpunosti počiva na kontrapunktu između naglašeno ritmičnih instrumentala i melodramatičnog vokala Colea Hadena. Spoj dviju oprečnih tendencija, propulzivnosti i agresivnosti glazbe te nesputane afektacije koja kao da je pobjegla iz nekog mjuzikla, stvara osjećaj poznatosti, ali i konfuzije. Haden namjerno izbjegava označitelje takvih agresivnih formi gitarske glazbe poput kontrastiranja mrmljanja i vriskova. Dinamički skokovi se, bez obzira na glasnoću izvedbe, uvijek koncentriraju na jasnoću dikcije, naglašavanje svakog sloga kao da je posljednji i izrazito bliskog vokalnog miksa. Većina bendova tog tipa zakopavaju vokal u miksu svodeći ga na samo još jedan instrument, dok Model/Actriz pak ističu Hadena kao doslovnog frontmana, onog čiji je glas uvijek malo ispred instrumenata. U pop glazbi takav je pristup prvo i osnovno nepisano pravilo, ali u ovako bučnoj gitarskoj glazbi to je snažan estetski izbor koji se savršeno nadovezuje na impresionističku, dnevničku prirodu tekstova.
