“Branimir Štulić je u mnogim stvarima u pravu”, izjavio je glazbeni urednik i izdavač, producent i glazbenik Siniša Škarica u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Šibenčanin Škarica jedan je od najvažnijih glazbenih urednika i izdavača u povijesti jugoslavenske i hrvatske popularne glazbe. Od početka šezdesetih do početka sedamdesetih svirao je gitaru u tada popularnom bendu “Mi”, a 1974. zaposlio se u Jugotonu, u kojemu je uredio i objavio većinu najpoznatijih albuma jugoslavenskog i hrvatskog rocka i popa, među kojima su Bijelo dugme, Azra, Prljavo kazalište, Električni orgazam, Zabranjeno pušenje, Oliver Dragojević i mnogi drugi.
Škarica, koji je prepoznao talent Azre i organizirao da snimaju za Jugoton, ispričao je Ladislavu Tomičiću kako je počela suradnja s Azrom i Štulićem, dodajući kako je osebujnog glazbenika snažno pogodio raspad Jugoslavije. “Štulić je u mnogim stvarima u pravu. Vidio je da je taj prostor veći i širi, s brojnijom publikom nego sama Hrvatska. Shvaćao je da se tu moglo dobro živjeti. Novac ga nikad nije zanimao”, kazao je Škarica.
Ni on sam ne dijeli danas nametnutu manipulaciju kako je Jugoslavija bila represivna komunistička diktatura. “Uglavnom se ne slažem da smo bili iza željezne zavjese”, kazao je. Šezdesetih glazba je bila prozor na Zapad: slušao se Radio Luxembourg, Radio Monte Carlo, Radio Austrija, talijanske stanice... “ Od kraja šezdesetih i dalje Jugoton je bio vrlo 'up to date', objavljivao je ploče istodobno kad i na Zapadu”, podsjetio je Škarica koji podsjeća da je država sama omogućavala infrastrukturu za širenje rock'n'rolla i zapadnjačkog svjetonazora koji je donosio.
“Na žalost onih koji misle da je socijalizam bio zatvor i mrak, a danas ih je dosta, uvjeravam da im je loše preneseno”, kazao je Škarica, navodeći kao primjer Jugoton, tvornicu koja se razvila u “giganta umjetničke kulture i proizvodnje glazbe”, a imala je svoju vlastitu ambulantu opće prakse, stomatologa, igralište, tuševe, restoran, parkovni okoliš... “Jugotonu su se divili engleski, njemački i taljanski diskografski partneri. Ta je tvornica bila poput lansiranja rakete na mjesec”, ustvrdio je Škarica.
Nije sve, ipak, bilo tako sjajno. Škarica je objasnio i ulogu takozvane “komisije za šund” u Jugotonu, koja je, s razlogom ili ne, postala zloglasna. “Osnovana je tek kasnije, osamdesetih”, kazao je Škarica. Njezin posao nije bila cenzura, nego “odlučivanje o tome na koji će se proizvod plaćati porez. Svi su kulturni proizvodi bili oslobođeni poreza, a komisija je odlučivala što nije estetski prihvatljivo, što je kič, šund i loše odgaja mlade, pa ti proizvodi nisu bili oslobođeni poreza”, objasnio je Škarica. No priznao je: “Uloga komisije ipak se pokazala promašenom, jer se pokazalo da su oporezivali 'Prljavce' i 'Zabranjeno pušenje'. Ali opet, publika je kupovala baš te stvari, da vidi o čemu se radi”, dodao je.
Škarica upravo priprema svoju treću knjigu o povijesti Jugotona i jugoslavenske pop i rock glazbe, a ispričao je mnoge zanimljive priče o počecima rock'n'rolla u Šibeniku i Jugoslaviji, o rastu Jugotona, o suradnji s, među ostalima, Dalekom obalom, Gibonnijem, Dinom Dvornikom, Oliverom Dragojevićem, Srđanom Gojkovićem Giletom iz Električnog orgazma, Bijelim dugmetom i Goranom Bregovićem, Azrom i Branimirom Štulićem, Zabranjenim pušenjem, ali i sa Đorđem Novkovićem, Nikicom Kalogjerom, Arsenom Dedićem i Zdenkom Runjićem, pa i s Tomom Zdravkovićem i bosanskim sevdalijama.
