Father John Misty: Mahashmashana (Bella Union)
Raskošne orkestracije, tragovi soft rocka sedamdesetih, cinični humor koji jedva prekriva egzistencijalne strahove i popkulturne reference premrežene religijskim motivima ponovo čine okosnicu opusa "najmanje slavne osobe koja je ikad odbila pojaviti se na naslovnici Rolling Stonea". Citat iz izvrsne "I Guess Time Just Makes Fools of Us All" savršeno sažima modus operandi persone Fathera Johna Mistyja koja se kroz diskografiju bori s Joshom Tillmanom, autorom čije se građansko ime redovno nalazi u naslovima i stihovima pjesama posijanih po albumima. Takva neuvijena kombinacija narcisoidnosti i nesigurnosti njegovu glazbu čini neosporno suvremenom i relevantnom.
Prigodno je stoga da se rječita, nemirna "Mahashmashana" igrom slučaja pojavila taman prije početka drugog Trumpovog mandata, baš kao što se "Pure Comedy", njen najbliži srodnik, pojavio na samom početku prvog. Tillmanova persona samouvjerenog, ali neprekidno samosabotirajućeg urbanog kauboja savršen je i samosvjestan portret pojedinca koji neumitno popušta pred neumoljivim, nekontroliranim vrtlogom stvarnog i virtualnog.
Bon Iver: SABLE (Jagjaguwar)
Novi EP najpoznatijeg projekta kantautora Justina Vernona predstavlja pak povratak ogoljenom zvuku proslavljenog prvijenca "For Emma, Forever Ago". Nakon što je godinama bježao od njegove rustikalne estetike i utjecaja koji je ostavio na generacije suvremenih folk izvođača, Vernon ovdje neočekivano napušta praksu vokalnih manipulacija i elektroničkih tretmana zbog kojih je u međuvremenu postao neočekivani saveznik i "muza" brojnih repera, elektronskih i pop izvođača.
Da se radi o drugačijem formatu i drugačijim, otvorenijim pjesmama, ovaj potez bi se mogao protumačiti kao kalkulirani odgovor na popularnost najnovijeg vala kantautora poput Zacha Bryana i Noaha Kahana, koji su očigledno izlizali svoje kopije spomenutog Vernonovog debija. Ovim trima moćnim, raskošno aranžiranim, ali čvrsto intimistički orijentiranim pjesmama on ponovo pokazuje da mu je draže biti čovjekom u sjeni nego u centru pozornice. Jedina razlika jest spoznaja da je tako nešto moguće i bez pretvaranja vlastitog glasa u zbor stotina slomljenih androida.
Mount Eerie: Night Palace (P.W. Elverum & Sun)
Nakon što je na nekoliko potresno osobnih albuma s kraja desetih oplakao smrt supruge pa se potom 2020. iznenada osvrnuo na svoj prvi glazbeni projekt The Microphones čiji "The Glow Pt. 2" iz 2001. do danas funkcionira kao platonski ideal nezavisne glazbe 21. stoljeća, izgleda da se Phil Elverum novim albumom projekta Mount Eerie napokon vratio tamo gdje je stao 2015. s albumom "Sauna". "Night Palace" još jednom predstavlja tvrdoglavo osobnu Elverumovu viziju zvuka pacifičkog sjeverozapada.
Ekscentrični spoj lomljivog, često vrlo apstraktnog intimističkog folka, kućne elektronike i black metalom inspiriranih distorziranih zvučnih pejzaža savršeno ilustrira izolaciju i nepreglednost odabranog autorovog geografskog okruženja. Uobičajeno za Mount Eerie, razina uvjerenosti i prepuštenosti glazbi značajno nadmašuje povremeno svjesno amaterske tehničke poteze i neuredne, nekonvencionalne strukture pjesama. Radikalna emotivnost vokala i nedotjeranost tekstova vjerojatno će odbiti slušatelje koji očekuju ili žele promišljenije, preciznije kantautorstvo, ali oni željni glazbe kao sirovog, primalnog i neposrednog iskustva imaju ovdje puno toga za opetovano otkrivanje.
