Na ovogodišnjem izdanju festivala izvedbenih umjetnosti Perforacije sudjelovat ćete s dva rada. Počnimo ovaj razgovor s instalacijom "Znaš što ti se može dogodit" koju ćete izložiti 1. srpnja od 13 do 19 sati ispred HDLU-a. Što ona donosi u javni prostor?
Do lipnja 2022. godine ubijeno je devet žena, dvije trećine ukupno ubijenih žena lani. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova najavljuje da će ovo biti godina femicida, ali zapravo je ovogodišnja statistika samo pokazatelj trenda porasta broja zakonski nedefiniranog femicida bez konkretnih rješenja s legislativne strane, ali i nedovoljnog interesa medija koji će femicid popratiti kao još jednu u nizu vijesti nerijetko opravdavajući počinitelja neuračunljivošću ili izjednačavajući žrtvu i počinitelja zbog povijesti prijava obiteljskog nasilja ili uznemiravanja reda i mira. U radu putem zvučne instalacije sudjeluju i žene koje su preživjele pokušaj femicida, to mi je iznimno važno. Kod svih devet ovogodišnjih femicida postojali su svjedoci samog čina ili incidenata koji su prethodili femicidu te se postavlja pitanje jesu li oni žrtve ili suučesnici. Isto pitanje postavlja i ova instalacija. Koliko zatvaramo oči pred poraznom statistikom kada je ona samo statistika, s posebnim naglaskom na činjenici da su žrtve žene – žene koje se u Hrvatskoj i dalje bore za svoja prava i jednakost. Nejednake u životu, nejednake u smrti.
Potom ćete istoga dana u 21 sat u Tkalčićevoj biti i s instalacijom "Nema žene bolje od krmače". Tu je u ishodištu bećarac koji je UNESCO 2011. dodao na popis nematerijalne kulturne baštine. Što propitujete u toj instalaciji?
Rad "Nema žene bolje od krmače" proizašao je iz mojeg istraživanja bećarca pri čemu je teško ne primijetiti da sam koncept bećarca potiče mizoginiju i propagira objektifikaciju žena, a sve to upakirano u šaren paket zabave za široke mase. Iz bećarca se vidi na koji način se u našem društvu tretiraju žene, ali i naš odnos prema ženskom starenju, ženama koje izlaze iz okvira izvan kojeg su muškarci jer su muškarci. Propitujem koncept tradicije i onog što ostavljamo za nama. Djevojčice su od mlade dobi izložene toj vrsti narativa i prihvaćaju je kao svoju baštinu, tradiciju, a mene zanima odnos prema tradiciji. Svojevremeno, tradicionalno, podsjećam, žene nisu imale pravo glasa.
Kakve pomake u odnosu na društvene nejednakosti i diskriminaciju donosi senzibilizacija javnog prostora?
Javni prostor je javna pozornica na kojoj treba ogoliti društvene nejednakosti i diskriminaciju. Po meni to i jest jedna od zadaća umjetnika i ono što je zajedničko svakoj umjetnici i umjetniku na ovogodišnjim Perforacijama. Svaki je umjetnički rad na neki način političan, a ono što je specifično za moje radove jest izdvajanje nepravdi o kojima čitamo svakodnevno i njihovo izmještanje i ogoljavanje u javnom prostoru koji nije specifičan za samu temu. Svjesna sam da time započinje razgovor i debata između građana i umjetničkog rada, ali smatram da je upravo to važno. Da počnemo razgovarati.
