Prema časopisu "World Population Review", od 2008. do 2019. godine u američkim se školama dogodilo 288 masovnih pucnjava, u Meksiku osam, u Južnoj Africi šest, Pakistanu i Nigeriji četiri, Afganistanu tri, Brazilu, Francuskoj i Kanadi dvije, a u Kini, Rusiji, Turskoj, Njemačkoj, Keniji, Azerbajdžanu, Grčkoj, Estoniji i Mađarskoj po jedna.
Organizacija The Trace tvrdi da u SAD-u svakog dana dvanaestero djece pogine u napadu vatrenim oružjem, a još 32 je ranjeno, što je pet puta više od žrtava npr. utapanja. Vatreno oružje je vodeći uzrok smrti u dječjoj i adolescentskoj populaciji. Oko 4,6 milijuna djece živi u kućanstvima u kojima je najmanje jedan napunjen pištolj izvan osiguranog prostora, a upravo to doprinosi masovnim pucnjavama u školama i samoubojstvima i ubojstvima unutar obitelji, gdje su žrtve često i sasvim mala djeca i novorođenčad.
Prema drugim izvorima, u cijeloj je povijesti Europe zabilježeno neusporedivo manje oružanih napada na škole nego u ovako kratkom razdoblju u SAD-u: u Njemačkoj ih je od 1913. godine bilo ukupno osam, jedan napad dogodio se 1925. u Litvi, jedan u Švedskoj 1961. godine, u Velikoj Britaniji tri od 1967. godine (nijedan nakon masakra u Dunblaneu iz 1996. godine), u Finskoj se od 1989. bilježe tri napada, u Nizozemskoj su se dogodila dva (1999. i 2004. godine), u Danskoj jedan 1994., u Mađarskoj jedan 2009. godine, u Francuskoj dva, 2012. i 2017., u Estoniji 2014. godine jedan, jedan u Španjolskoj 2015. godine, od 2014. najmanje pet u Rusiji, jedan na Krimu 2018. i jedan u Poljskoj 2019., ali bez smrtno stradalih.
U Srbiji je prošle godine 13-godišnji dječak očevim pištoljem hladnokrvno smaknuo devetero djece i domara u Osnovnoj školi Vladimir Ribnikar u Beogradu; takav užas bio je jedinstven u svjetskim razmjerima, sve dok dječak slične dobi u rujnu 2024. nije ubio dvoje djece i dvoje učitelja u srednjoj školi Apalachee u američkom Winderu.
Kao zemlja u kojoj se dogodi 76 posto masovnih ubojstava u ukupno 36 ekonomski usporedivih država (Institut Rockefeller, op. a.), Amerika je, bez sumnje, "jedini sistem" koji serijski proizvodi ovakve tragedije. Slijedi Kanada s neusporedivo manjim brojem ovakvih događaja, dok se u većini ostalih zemalja tragedije u kojima masovno stradavaju djeca događaju kao neobjašnjivi proboji užasa u potpuno različitim političkim i društvenim kontekstima.
Stravičan napad 19-godišnjaka na učenike i učiteljicu zagrebačke Osnovne škole Prečko spada u takve koji se ne mogu automatski pripisati sistemu, počevši od toga da je izveden nožem, ali i po psihičkom stanju ubojice koji je nožem izrezao i samog sebe. Zašto se onda javnost odmah ustremila na "sustav", a premijer Andrej Plenković, resorni ministar Radovan Fuchs i gradonačelnik Tomislav Tomašević odgovorili obećanjem da će ga popraviti, kao da točno znaju koje su mane "sustava" dovele do ove strašne tragedije?
U hipu je odlučeno da će iduće polugodište početi sa sofisticiranim bravama na vratima škola, otežanim ulaskom u školske objekte i uvođenjem zaposlenika zaduženih za sigurnost i kontrolu ulazaka i izlazaka, a sve to – paradoksalno – nakon Fuchsove konstatacije da je napad u Prečkom čin poremećene, rastrojene osobe. Kojom se logikom od ekstremno rijetkih i nepredvidljivih ispada malignog ludila društvo brani isključivo školskim katancima?
Najuvjerljivije objašnjenje tako besmislenih poteza jest da HDZ motivira nagon za samoočuvanjem pa su, želeći smiriti javnost koja kipti od bijesa, poduzeli mjere koje je neovisno o ovom događaju trebalo napraviti, dok su teža pitanja odmah zatrpana. To je razlog izjave ministrice zdravstva Irene Hrstić da majka ubojice "nije rekla cijelu istinu" kad je tvrdila da je njezin sin bio u bolnici na dan počinjenja zločina, kao i rezolutne Tomaševićeve tvrdnje da pacijent taj dan nije bio u Jankomiru.
Novostima se obratio Zagrepčanin koji je prije tragedije najmanje tri tjedna sudjelovao u terapijskim grupama zajedno s počiniteljem, a koji tvrdi da ga je – u društvu nekolicine ljudi iz grupe – i kritičnog dana vidio u bolnici u Jankomiru
Novostima se, međutim, s povjerenjem obratio Zagrepčanin (podaci poznati redakciji) koji je prije tragedije najmanje tri tjedna sudjelovao u terapijskim grupama zajedno s počiniteljem, pa ga je – u društvu nekolicine ljudi iz grupe – i kritičnog dana vidio u bolnici, navodno pet minuta prije devet sati. Točno vrijeme zna, kako tvrdi, jer terapijska seansa počinje u devet sati, a dio ljudi je prije toga kroz staklo u zgradi ugledao poznato lice. Dodaje da je zbog toga za veliku grupu pacijenata Zavoda za integrativnu psihijatriju u ponedjeljak organizirana izvanredna četverosatna seansa, na kojoj se razgovaralo o osjećajima prema tome da su dijelili iskustva s čovjekom koji je usmrtio dijete i izbo još troje ljudi.
Javila nam se i bivša pacijentica zatvorenog odjela iste ustanove, smatrajući važnim da kaže da postoje dva Jankomira – jedan radnim danom do tri popodne, kada su oboljeli u dodiru s krasnim i posvećenim osobljem bolnice, a drugi u popodnevnim satima i vikendom, kada jedan liječnik dežura u cijeloj ustanovi, pa tehničko osoblje često fizički svladava psihotične pacijente.
Ravnatelja bolnice Vladimira Grošića tražili smo da potvrdi ili demantira ove navode, no od njegove tajnice nije bilo moguće doznati ni kada će biti slobodan da se javi ili odgovori na mail.
Pa ponovimo pitanje: Gdje se točno u ovom kaosu vide greške "sustava"? U nekom liječniku kojem je ispod radara prošao agresivni pacijent? Ne znamo. Kada bismo van svake sumnje znali da se baš to dogodilo, koga bi trebalo kriviti, liječnika ili organizacijsku strukturu bolnice? Tek bi trebalo ispitati. Je li problem liberalizacija odnosa prema prisilnoj hospitalizaciji? Teško, sva istraživanja govore da je zdravstvo brutalno prema duševnim bolesnicima.
No, nema sumnje da su konspirativnost, laži, politička samopromocija s tricama i kučinama ozbiljan, sistemski problem, a prati ih brzi zaborav, pa čak i tako potresnih tragedija kakvo je ubojstvo djeteta. U konkretnom slučaju, marginalizira se tema stanja psihijatrijske skrbi, koja je globalno na marginama političkog interesa, a u Hrvatskoj je – kao i ostatak zdravstva – u zabrinjavajuće lošem stanju.
