Razina masnoća u krvi, to jest vrijednost ukupnog kolesterola, Vam je povišena, 5,7 mmol/L, rekla je liječnica. Nije li dozvoljena gornja granica oko šest?, glasio je odgovor u vidu protupitanja. Ah, čujte, to vam varira, ti se standardi mijenjaju. Istina, nekad je bilo bliže vrijednosti šest. No, s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, spuštala se i ta brojka, prvo na 5,5, a sada je tu negdje, oko pet... nastavila je u sličnom tonu gospođa doktorica.
A mene je ta banalna anegdotalna pričica pogodila na mjestu gdje se spajaju statistika, kojom se mjeri biološki svijet, birokratska logika administracije i (geo)politika. Podsjetilo me to na etablirane i dobro utemeljene teorijske analize koje su se račvale od Foucaulta, preko Agambena, pa su pronašle svoje aplikacije u brojnim modelima, a podvedene su pod konceptualni pojam biopolitika.
S određenim praksama biopolitičkih modela vladanja susrećemo se svaki put kada instrumentalno-institucionalna logika sistema propisuje, mjeri, procjenjuje populaciju u ime koje politički i zakonodavno rukovodi, ali zapravo njome ovladava. Kada određuje idealne proporcije populacije, sortira njene presjeke, daje projekcije i propisuje standarde koje u zadanim rokovima treba dostići. Skicira ideal-tipsko obličje društva. Recimo, propisuje zadovoljavajući omjer nataliteta i mortaliteta, ili provodi zdravstvene politike podizanja prosječne životne dobi u društvu do zamišljene razine, u precizno određenom vremenskom intervalu.
Cjelokupno se društvo iz državno-administrativnih i sistemsko-institucionalnih perspektiva medikalizira, percipira kao jedno veliko tijelo, složen korpus koji je potrebno neprestano usavršavati, dorađivati i uređivati, voditi o njemu permanentnu brigu, provoditi konstantna mjerenja, nadziranja i kontrole. I sve to za njegovo vlastito dobro, priskočit će u pomoć vladajuća ideologija sa svojim narativima.
Zato je moguće i da je standard dozvoljene razine kolesterola doista bio do šest mmol/L, ali bilo je to za vrijeme ovdašnje geopolitičke smještenosti na Balkan. A za Balkance znamo da su, ustvrdit će stereotip, u prosjeku nešto masniji od Evropljana. Pa se stoga – s obzirom na to da želimo, na svaki zamisliv i nezamisliv način, pripadati okcidentalnom svijetu majčice Evrope – za tu stvar valja malo namučiti, napregnuti i potruditi.
Za početak, promijeniti neke životne navike, načine prehrane, povećati tjelesne sportske aktivnosti tokom dana, disciplinirano brojiti unos kalorija preko pametnih satova i telefona, mjeriti puls, otkucaje srca... I sve to brižno bilježiti, pratiti, uspoređivati. Ukratko, provoditi u djelo nekakvu introspektivnu osobnu biopolitiku na mikrorazini životne svakodnevice. Mali su to napori za velika postignuća, za dosezanje biološko-medicinskih standarda i vrijednosti svijeta koji sebe naziva civiliziranim.
