Ispostavilo se da dolazak Borisa Rugea, v. d. zamjenika glavnog tajnika NATO-a, u Hrvatski sabor ipak nije bio beskoristan: da Ruge nije došao i da ga zastupnica platforme Možemo! Ivana Kekin nije upitala, javnost vjerojatno nikad, ili barem još zadugo, ne bi saznala da su države-članice NATO-a u misiju NSATU, odnosno aktivnost sigurnosno-obučno-logističke potpore Ukrajini iz stožera u Wiesbadenu i uz prisutnost dijela vojnog osoblja u samoj Ukrajini, mogle poslati i civilne stručnjake, a ne isključivo vojna lica. Ruge je, doduše, kazao da je to iznimka a ne pravilo, ali da svakako postoji ta mogućnost i da je određeni broj mjesta u NSATU-u predviđen za civile.
Tako je Andrej Plenković raskrinkan do kraja: da mu je primarno bilo stalo do hrvatskog sudjelovanja u rečenoj misiji i do opjevane lojalnosti Sjevernoatlantskom savezu, delegirao bi dvojicu ili petoricu civila, nakon što je shvatio da od predsjednika Zorana Milanovića neće dobiti suglasnost za slanje aktivnih časnika HV-a. Premijeru za upućivanje civilnih službenika u misiju NATO-a, naime, nije potreban ni supotpis predsjednika Republike ni odluka Sabora.
Plenković se, međutim, opredijelio za pretvaranje NSATU-a u višetjednu centralnu temu hrvatskog političkog života, to jest za zloupotrebu NSATU-a u svrhu ozloglašavanja Milanovića i većeg dijela opozicije kao rusofilnih protivnika NATO-a, Zapada i međunarodnog ugleda Hrvatske, a ta premijerova rabota motivirana je, ponajprije, nastojanjem da pogura predsjedničku kampanju svog kandidata Dragana Primorca, koji u istraživanjima znatno zaostaje za Milanovićem.
Osim što se Milanovića htjelo prikazati Putinovim „korisnim idiotom“, htjelo ga se uvući u sukob s vojskom, jer „vojska traži“ sudjelovanje u NATO-misiji podrške Ukrajini, i optužiti ga da je neprijateljski nastrojen prema Oružanim snagama. Došlo je dotle da je Primorac cijelu priču shvatio previše doslovno, što je sasvim u skladu s njegovim političkim kapacitetima, pa je pozvao načelnika Glavnog stožera generala Tihomira Kundida i druge časnike da otkažu poslušnost vrhovnom zapovjedniku i da „izađu s istinom“, a on će se pobrinuti za nastavak njihovih vojnih karijera kad preuzme predsjedničku dužnost.
Plenković još nije objasnio kako se taj protudemokratski i protuzakoniti Primorčev poziv uklapa u „zapadne vrijednosti“ i kako doprinosi međunarodnoj reputaciji Hrvatske: nije objasnio valjda stoga što je i on, Plenković, kao i ministar obrane Ivan Anušić, danima forsirao sukob generala Kundida i predsjednika Milanovića te činio sve da uvjeri javnost kako Milanović obijesno zlostavlja nemoćnog Kundida.
HDZ-ova propagandna operacija zasad je, ukratko, doživjela fijasko u svim aspektima: Milanovićev rejting u anketama nije nimalo splasnuo, Primorac se uvalio u još veće nevolje proizišle iz ošamućenosti aferama, koje mu se nižu tjednim ritmom, i iz neshvaćanja težine svog pogubljenog budalesanja na temu vojske, a Plenković – usprkos svemu – nije uspio doći do dvotrećinske većine u Saboru koja mu je potrebna za slanje časnika u NSATU, pa je glasanje o tome odgođeno do daljnjeg, ako ga ikad i bude. Ovakav ishod, naravno, neće zaustaviti Plenkovića u inzistiranju na svojoj moralnoj superiornosti u odnosu na one koji nisu „na pravoj strani povijesti“, premda nema ništa moralno u agresivnom iskorištavanju ukrajinske muke za ostvarivanje vlastitih političkih interesa i osobnih fiksacija.
