Šareno društvo našlo se u utorak na listi onih koje je na samom kraju mandata odlučila odlikovati predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Među njima su tako vojni zapovjednik Knina nakon Oluje i poduzetnik Ivan Čermak, potom Ante Čović, jedan od ključnih ljudi zagrebačkog sveučilišta koji su odgovorni za tužno stanje u kojem se ono danas nalazi, kao i svećenik Tadija Pranjić koji zbog širenja istine ‘koju su mnogi htjeli ugušiti’ na sva usta hvali Vinkovačku televiziju na kojoj se iz dana u dan emitira program pun govora mržnje prema Srbima i lijevim političarima. Odlikovan je i Marin Sabolović, predsjednik Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije, a koji smatra da je povezivanje prve boje kvadrata u hrvatskom grbu s bilo kojim državnim ustrojem, pogotovo tokom 20. stoljeća, ‘besmisleno i neopravdano’.
Među njima je, međutim, i dvoje partizanskih boraca, koje je predsjednica odlikovala ‘za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda, a u prigodi 75. obljetnice prvog oslobođenja grada Splita i 74. obljetnice konačnog oslobođenja grada Splita i Dalmacije od fašističke okupacije’. Redom Stjepana Radića odlikovani su tako Palmina Poljak i Antun Baranović. Palmina Poljak je nositeljica Partizanske spomenice 1941., koja je bila među najzaslužnijima za oduzimanje oružja talijanskoj vojsci nakon kapitulacije države 1943. godine. Vijest o kapitulaciji Italije dočekala je u rovu, nakon čega su se konačno pokazali narodu. No trebalo je u Solinu preuzeti oružje od talijanskoga garnizona, a Palmina je bila zadužena da pregovara s talijanskim zapovjednikom.
‘Talijanski zapovjednik sjedi, ja mu preko prevoditelja kažem: ‘Trebate predati oružje!’ A on gleda u mene i veli: ‘Mi znamo tko ste, vi ste Palmina Grubišić, zvana Vanja (to mi je bilo konspirativno ime), samo nam recite gdje ste sve ovo vrijeme bili.’ Malo sam se iznenadila i odgovorila mu: ‘Po šumama i gorama!’ Nije htio predati oružje civilima, a k nama još nisu došli partizani. I onda smo se dosjetili lude ideje: moramo izmisliti partizanskog oficira! Na zelenu uniformu prišili smo crvene ‘činove’, a nismo ni znali kako zapravo izgledaju, dodali smo ih obilato, a naš ‘oficir’ bio je jedan Drašković. Talijani su nasjeli, predali ogromnu količinu oružja i pobjegli brodovima doma’, ispričala je novinaru Slobodne Dalmacije prije nekoliko godina ova heroina partizanskog pokreta.
- Zbog svega proživljenog još mi je teže slušati i gledati ovo što se danas događa. Kako netko može pljuvati po borbi protiv fašizma? Oprostite zbog ovog izraza. Nisam ga do sada još izgovorila, ali kako drugačije reagirati? - rekla je za Novosti prije nekoliko godina danas 97-godišnja partizanka.
Nije puno drukčija priča Antuna Tončija Baranovića, najstarijeg živućeg igrača Hajduka, koji se kao dječak pridružio partizanskom pokretu i sudjelovao u oslobađanju grada kao kurir 9. dalmatinske brigade. I on je razočaran rastućim povijesnim revizionizmom.
- U poznim si godinama doveden u situaciju da ti tvrde kako onomad nisi bio na pravoj, već na krivoj strani povijesti. Ali ideš dalje kroz život: u toj visokoj dobi tvoj sportski organizam nalazi mudro rješenje – sve vitalne funkcije su ti sačuvane, ali ti je sluh oslabio, da ne moraš slušati kako si bio kurir u zločinačkoj vojsci. Ne želiš to slušati, znaš da nije istina: znaš da su zločinci bili oni koji su ti 1941. strijeljali prijatelje s nogometa i koji su ti 1943. zaklali druga kurira. Napokon, s 89. dobivaš odlikovanje od predsjednice Republike za ono što si kao dječak radio u Drugom svjetskom ratu – znak da svijet ipak ima smisla - rekao je Baranović kad je čuo vijest o odlikovanju.
