Gospođo, vidim da je velika prodavnica Z. na glavnom trgu zatvorena, gdje da kupim njihove proizvode? upitah šarmantnu konobaricu, u pedesetim je godinama života, što radi u maloj pijačnoj kafani u koju sam svratio na rakiju. "To neće ni kuče da jede", reče mi bez uvijanja. "Stvarno, zašto? Mislio sam da su to dobri proizvodi." "Ma kakvi. Pogledajte, gde ste ovde videli kravu. Sada tone mesa proizvode oni koji ni pile ispred kuće nemaju. Ovde sada ima samo betona." "Pa od čega onda prave sireve, kajmake, pršute?" nastavio sam, sve zainteresiraniji. "Od ostataka iz Argentine koje obrade Nepalci, pa ih nama vrate da ih pakiramo i da na njih udarimo pečate domaćih proizvoda", objasni mi globalnu poslovnu geopolitiku i okolnosti trgovačke globalizacije u jednom dahu.
Razgovor smo vodili u mjestu Zlatibor, na istoimenoj planini u Srbiji, koje je ranije bilo seoce s imenom Kraljeve vode, a potom i Partizanske vode. Sada je to veliko gradilište, lokacija za mega nekretninski biznis na kojoj se pere tko zna čiji sve bjelosvjetski novac. Prizori su to za poprilično šokantne doživljaje.
Stalno mi se vraća ista metafora u pokušaju da sebi i drugima jasnije predočim taj dojam: kao da su veliki, zastrašujući svemirski brodovi sletjeli na poprište raskrčene, devastirane šume. Veličina objekata i njihova arhitektura u dubokoj su diskrepanciji spram okruženja. Ogromne su to poslovno-stambene konde, stanovi, apartmani i poslovni prostori, a do njih hoteli i kuće privatnih iznajmljivača. Za koga? I posvuda zvuk gradilišta, bušilice, miješalice, brujanje kamiona. Jer ziđati se mora, sjetih se i opore duhovitosti u stihovima Alejuandra Buendije.
Tek koji metar od spomenute kafane naletim na grupicu vremešnih, ali vitalnih žena iz Slovenije. Dok kupuju na jednom od štandova butika koji prodaje turističku kramu, navodno domaće rakije i džemove, jedna od njih obrati se prodavačici: "Bila sam ovdje prije dosta godina. Sve je bilo drugačije, sjećam se šume, a sada je nema." "Bila je šuma, a sada je grad", reče joj trgovkinja. Da, gradić koji izgledno postaje grad, i to preko noći. Sudeći po intenzitetu građevinskih radova, tamo će uskoro niknuti urbana zona za nekoliko desetaka hiljada stanovnika.
U nacionalnom parku prirode, na hiljadu metara nadmorske visine, na prostoru koji se reklamira kao netaknuta zelena oaza. Učinci tamošnje siline nekretninskog kapitala djeluju brutalniji i od prizora koje viđamo uzduž i poprijeko Dalmacije. Na crnogorskoj obali nisam bio već duže od dvadeset godina, čujem i čitam da bi ovo što me dočekalo na Zlatiboru i bacilo u stanje šoka, moglo biti usporedivo s tamošnjim ulaskom i učinkom oligarskog novca iz Rusije. No logika na kojoj počiva ta matrica, uz sve razlike koje ju obilježavaju od slučaja do slučaja, jedinstvena je. Materijalizacija ideologije turistifikacije.
