Dva dana poslije, Hrvatska je televizija u glavnom Dnevniku ugostila Petru Radić, novu načelnicu Podgore, kao primjerak vrste za koju se već neko vrijeme misli da je ustvari iščezla, a sad se iznebuha pojavila da spasi komad javnog prostora. Ne dva dana poslije njezina poteza; on je poduzet svega nekoliko sati ranije. Nego toliko nakon onih demonstracija prošle nedjelje u sad opet čuvenoj Vruji, s druge strane Makarske, na pola puta do Omiša.
Podgorska je načelnica, znači, samo odlučno pomela šugamane kojima pojedinci označavaju i – na par dana ili tjedana – svojataju dijelove lokalnih plaža, ništa više. Takva je drska praksa jadranskih kupača i prije prepoznata kao ozbiljan problem, devijacija u odnosu prema općem dobru, ali najednom se otpor uzurpaciji iskazuje nultom tolerancijom, a rijetki neokaljani općinski političari promeću se u herojske figure. Vruja, dakle, učinila je svoje, i možda nikad više neće moći spasiti i povratiti sebe samu, u međuvremenu drastično nagrđenu turističko-poduzetničkim betonom. Ali njome potaknuti bunt naroda očito već radi, ostavlja traga na medije i komunalne službe.
Poduzetnik Stipe Latković u svom portfelju funkcionera prikupio je sve lijeve predsjednike ove države, zaigrano kao da kolekcionira samoljepljive sličice: Ivu Josipovića, Stjepana Mesića i, očekivano, Zorana Milanovića
Kad smo se te nedjelje zaustavili uz automobilima pretrpana ugibališta na Jadranskoj magistrali nadomak skretanju za Šestanovac i Zadvarje, slutilo je da domaća javnost upravo realizira taj kvantni skok elementarne demokratizacije i emancipacije u pogledu raspolaganja prostornim vrijednostima. Rojenje televizijskih kamera, susretljivi redarstvenici po dramatičnoj omari, zalutali turisti s izrazima evidentne dojmljenosti, i nadasve ta fantastična prirodna scena.
Vrijedi podsjetiti: to je ono mjesto gdje se Biokovo sjeverozapadnim krajem spušta uz obalu do velebnog amfiteatarskog uleknuća koje pod morem krije izvor jednoga potonulog odvojka Cetine, vrulju. Na središnjoj točki, tik do malenog bijelog žala pod borovima, poznati je splitski arhitekt Dinko Kovačić izveo prije tri i pol desetljeća svoju obzirnu intervenciju. Na poziv tadašnjeg formalnog posjednika uvale, socijalističkog poduzeća Dalma, da tu osmisli neku gradnju za izletnike, Kovačić se zaustavio takoreći prije negoli je krenuo. Shvativši o koliko je osjetljivom ambijentu riječ, projektirao je tek diskretni skup zakloništa i glorijeta nalik ribarskim objektima, ali dovoljan da privuče pažnju onima koji nadiru s osebujnim misijama i vizijama. A na čelu im je bio, kako će se ispostaviti, poduzetnik Stipe Latković.
Spuštajući se s magistrale prema plaži koju je Latković nedavno optočio i lukobranom, uvidjeli smo stvarne razmjere poduzetog nedjela, za što je ipak potrebno oznojiti se po serpentinama. Nije riječ tek o putu niza stranu, nego su bageri probili stijenje, i nije sve to samo popločano kamenom – staza i zidići i tarace nadomak kućicama – nego je ujedno zabetonirano. Dolje pak slijedi totalni užas, nekretninska metastaza, pupak Vruje zatrpan apartmanima koji stilski i sadržajno danas, uz onaj ribarski minimalizam, nude raskošni komfor novobogataša.
Bilo je okrepljujuće vidjeti akcijski nastrojene posjetitelje ovog sramnog prizorišta, puntare iz Piska i Brela i penzionere i parove s djecom, kako osloboditeljski vedro bazaju između Latkovićevih dvora s bedemima i kruništima te mu sidre desetke kaića i brodica pred lukobranom, bar na jedan dan, ali s dalekosežnim odjekom. A onda službeni dio programa dotične manifestacije, Festivala bespravne gradnje i devastacije prirode. Red mračnih generalija o slučaju Vruja, red zajebancije, red projektnih ideja.
Ako i nema apsolutnog povratka na staro što se tiče Vruje, reklo bi se da nema ni povratka onim pozicijama koje su podrazumijevale inertnost pogažene javnosti
Sudeći po reakcijama tih stotina ili čak preko tisuću ljudi, uopće energiji što je strujala kroz masu, najveće zaprepaštenje i dalje izazivaju pravni detalji ovog predmeta starog već dva desetljeća, imovinski i graditeljski. Stipe Latković je posegnuo za pomorskim dobrom, kakvo po definiciji ne može biti privatizirano, i to je nesporno startni njegov grijeh. Ali ograničenja te i sličnih vrsta nizala su se unedogled, a on je svejedno gradio, i nadležne su se instance povremeno opirale, e da mu se na koncu ipak ne bi dogodilo još ništa.
Upozoravali su ga iz Šuma i Voda, županije i općine, no efekta nije bilo. Ministarstva su mu izdavala poneke dozvole i kategorizacije mimo reda, pravosuđe je ostalo po strani i bauštela je rasla, a s njom i suluda množina tzv. kontroverzi koje vire iza svakog detalja te investicije. Uostalom, golemi dio gradnje nije poduzet na Latkovićevim privatnim česticama, nego na zemljištu u javnom vlasništvu. I sve je to dobilo puniji smisao uplivom visoke politike, ali kakvim.
Latković je u svom portfelju funkcionera prikupio sve lijeve predsjednike ove države, zaigrano kao da kolekcionira samoljepljive sličice. Tako i gostovanje Ive Josipovića navodi za reklamu, na internetskoj stranici "Vruja – City of water and wind", a na Mesićev se utjecaj pozvao u jednom razgovoru s Dinkom Kovačićem, prema iskazu potonjeg. Očekivano, najviše će se angažirati Zoran Milanović, ali to će se isprva odvijati donekle mucavo i šepavo, pa tek onda eksplodirati u naletu punokrvnog silništva kakvo rađa samo krupni kapital u zagrljaju s podatnim liberalno-demokratskim legitimitetom. Širim konsenzusom najviđenijih političkih figura može se u takvim poslima na hrvatskoj obali podičiti samo projekt golferske apartmanizacije Srđa.
Milanović je prije godinu i pol najprije demantirao da je bio u vrujskom siti-rizortu, pa je onda sam Latković opovrgnuo njegovu izjavu, opisujući kako ga je prethodno ljeto lično vodao tuda. U međuvremenu je otkriveno da je predsjednikov sin angažiran kao novinar na TV Jadranu, mediju Stipe Latkovića, potom i da je sam Zoran Milanović utržio prihod od istog poduzetnika po čak dvije osnove. Primio je donaciju za predizbornu kampanju u iznosu od 60 tisuća kuna i naknadu za konzultantske usluge svog privatnog servisa u vrijeme dok se nije bavio politikom.
Latković je javno odao priznanje Milanovićevu konzaltingu (Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL)
I taj posljednji trag novca očitan je tek zahvaljujući brižnom Latkoviću koji će – navodno posve nehotično – javno odati priznanje Milanovićevu konzaltingu. Današnji je prvi stanovnik Pantovčaka dotad krio identitet svojih klijenata, pa još uvijek ne znamo koliko ih je ukupno bilo. Ipak, financijski izvještaji na stranicama Fine otkrivaju da je Milanovićevo poduzeće EuroAlba Advisory d.o.o. između 2017. i 2019. godine u tuzemstvu uprihodilo sumarno milijun i 240 tisuća kuna. Možemo i dalje samo nagađati koliki je tu Latkovićev udio, no indikativan je gnjev kojim se hrvatski predsjednik ovom prilikom ostrvio na svoje kritičare u javnosti. Ponosno je stao uz kompanjona Stipu Latkovića, kiteći ga lovorikama osvjedočenog progresa te se izrugujući oponentima kao balvanaškim revolucionarima ili, kako ih je oslikao – dežurnim parazitima.
Onda su prezreni nametnici uzvratili bez imalo otezanja: zahtjevom da policija i Oružane snage RH interveniraju i oslobode okupirano područje Vruje te ga priključe matici domovini i vrate pod ustavnopravni poredak, a Milanoviću da se sudi po člancima 341. i 351. Kaznenog zakona jer je okupaciju prihvatio ili priznao. Ako bi se to zaista odnosilo na njega i njegovo nepočinstvo, a mnogošto ukazuje na ispravnu adresu, sljedovao bi kaznu zatvora od najmanje deset godina.
Može se to sve činiti kao razbarušena aktivistička satira, no poziv na otpor je definitivno pustio korijenje. Za razliku od one borove šume i makije na padini vrtače koja od usjeka Dubci ponire u more i podmorsko slatkovodno izvorište; najveći je dio tog raslinja izgorio u požaru 2017. godine, i još se ne oporavlja. Nekim je čudom, ili baš ciljano, pošteđena ostala samo turistička oaza Stipe Latkovića. Okolni živalj stoga rijetko ostavlja prostora sumnji u autorstvo te specifične intervencije, što se moglo čuti i na licu mjesta prošle nedjelje.
Ljudi naprosto više ne vjeruju na riječ nikome odozgo, ištu konkretna i odlučna djela, zahtijevaju ispravljanje nepravde, poručuju da strpljenja više nemaju, niti će ga biti. Povratka u staro, prirodno stanje toga geološkog i reljefnog fenomena u cjelini možda neće biti, ali se Vruja i dalje može pretežnim dijelom spasiti, preoteti okupatoru. I zatim pažljivo i mukotrpno sanirati, premda bi za to novac trebalo uzeti prvenstveno Latkoviću i njegovim političkim jatacima, umjesto da se ponovno troši iz javne blagajne.
Nastup Borisa Dežulovića i Jurice Pađena (Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL)
Impresije s festivalskog skupa, naime, teško da varaju i nagone u pretjerani optimizam, pa je dovoljno prisjetiti se oduševljenja s kojim su dočekani govori organizatora, u prvom redu novinarke Andree Topić i aktivistkinje Rose Fistanić. Ili urnebesnih prepjeva Jure Kaštelana, Josipa Pupačića i Zdenka Runjića u izvedbi Borisa Dežulovića, kojima se u paketu efektno razobličuje trgovačka uloga predsjednika ove države, licemjerstvo državnih i lokalnih izvršnih vlasti, kanibalska narav kapitalizma, rajski imidž Mediterana našeg doba. Ako i nema apsolutnog povratka na staro što se tiče Vruje, reklo bi se da nema ni povratka onim pozicijama koje su podrazumijevale inertnost pogažene javnosti.
Pojedini akcenti tog impulsa već su naveliko reportažno preneseni u medijima, sve više zainteresiranim oko predmeta Vruje i sličnih devastacija izvedenih u ime profita. Narod se vidno otima kontroli, i posljedice se vrujskog slučaja neće ograničiti tek na taj predio srednje Dalmacije. U najmanju ruku, privatluk bez granica se neće uzimati onoliko zdravo za gotovo koliko je dosad bio slučaj, iako ne treba očekivati čudesa bez novih pothvata istog tipa.
U tom smislu treba reći i da borba za javni prostor i usporedive vrijednosti znači prevrijedni, prvorazredni moment aktivacije ovog društva. Takvo smo nešto vidjeli u malo prigoda; usporedivo je s npr. kampanjom spašavanja autocesta od privatizacije. Ipak neće biti, a kao što se danas nerijetko može čuti, da ta borba jednoznačno mijenja ono u čemu smo nekoć locirali platformu tvorničkih radnika. Već i zbog činjenice da proletarijat nije nestao, nego se više transformirao u prekarijat, pritom decenijama već dobrano napušten od intelektualnog i političkog sloja. Jednako tako nisu nestali ni eksploatacijski odnosi u proizvodnji i distribuciji nove vrijednosti, niti sav utržak odjednom izrasta na renti, a kako bi se moglo pričiniti u podnebljima posvećenim izrazito npr. turizmu.
Društveni pokret u Vruji zapravo je uglavnom reakcija srednje klase, ako ćemo pravo, s tim da izražava značajan lijevi pomak te grupacije, onakav koji će se možda jednom pokazati kudikamo značajnijim od onoga što je sad moguće pouzdano ustvrditi. Mijenja se stav javnosti spram pitanja vlasništva te interesa šire zajednice, u čemu ovakve akcije preuzimaju vodeće mjesto. Zato ni šugaman više nije samo šugaman, i čak nije toliko ključno je li frotirski ili betonski, a ni kakvim je uzorkom dizajniran, nego gdje je i s kojom nakanom prostrt.
