Potkraj lipnja u Nanterreu blizu Pariza policija je zbog saobraćajnog prekršaja po kratkom postupku pogubila 17-godišnjaka alžirskog porijekla, što je izazvalo val pobuna u predgrađima i radničkim naseljima. Neredi su trajali tjedan dana, a pojedini pokazatelji nadmašili su čak i bilancu nereda iz 2005., kada su dvojica tinejdžera imigrantskog porijekla poginula nakon što su se sklonili u trafostanicu pred policajcima koji su ih proganjali. U aktualnom slučaju policija je samo tijekom dvije noći evidentirala 12.202 paleža kontejnera, 5.892 zapaljena automobila i 1.105 djelomično ili potpuno zapaljenih objekata.
Na ubojstvo Nahela Merzouka neki gledaju kao na posljedicu loše definiranog zakona iz 2017., koji je policajcima olakšao upotrebu oružja prilikom pružanja otpora hapšenju. No u Francuskoj je broj ubojstava koje počini policija u porastu od ranije, s vrhuncem 2021. godine kada su se desila 52 ubojstva. Žrtve su uglavnom crnci i Arapi iz radničkih naselja. Porast koincidira i s dolaskom Emmanuela Macrona na vlast i prije toga s donošenjem novog antiterorističkog zakona nakon napada na novinare Charlieja Hebdoa 2015. godine. No postoji i problem koji traje već desetljećima s obzirom na to da je država uspostavila prostornu i ekonomsku segregaciju koju održava sve većom policijskom dominacijom.
Između 1950. i 1973. u Francuskoj su se masovno gradila velika stambena naselja, sa sve manjim i manjim stanovima, bez vrtića, škola, javnih usluga, pa čak i gradskog prijevoza. U tom se periodu stambeni fond povećao sa 12,7 na 21 milijun stanova, a 80 posto tog fonda javno je financirano. Malo-pomalo ta naselja postajala su mjesta u koja su se naseljavali najsiromašniji Francuzi, često imigrantskog porijekla. Zbog toga su uskoro proglašena "prioritetnima" prema nizu specifičnih kriterija, primjerice prihodima manjima od 11.250 eura godišnje po osobi.
Prema tim kriterijima, u Francuskoj postoji 1.214 "prioritetnih naselja" u 959 općina, a u njima živi 5,4 milijuna stanovnika, odnosno osam posto ukupnog stanovništva. Statistike pokazuju i da je u tim naseljima stopa nezaposlenosti 2,5 puta veća od nacionalnog prosjeka, a 25 posto ljudi u dobi između 16 i 25 godina nema pristup obrazovanju ni zaposlenju. Stopa siromaštva od 40 posto tri puta je veća od nacionalnog prosjeka, 60 posto djece živi u siromaštvu, dok je nacionalni prosjek 20 posto.
Unatoč tome, desnica i ekstremna desnica ta naselja već 30 godina nazivaju financijskim rupama bez dna. Tako se Éric Zemmour, kojeg često nazivaju francuskim Trumpom, nedavno žalio da se na njih troši previše financijske pomoći, dok je ministar gospodarstva Bruno Le Maire početkom srpnja Le Mondeu rekao da je za te kvartove "puno učinjeno u pogledu zapošljavanja i socijalne podrške". No Thomas Kirszbaum, istraživač u Institutu društvenih nauka na univerzitetu Paris Nanterre, navodi da su državne subvencije za program "urbane politike" 2020. godine iznosile 498 milijuna eura, što je samo 0,13 posto državnog proračuna. Budući da u naseljima živi oko pet milijuna ljudi, ta alokacija predstavlja oko osam eura mjesečno po stanovniku, pa Kirszbaum zaključuje da "nismo ni blizu financijske rupe bez dna".
Početkom druge godine svog prvog mandata, u svibnju 2018., Macron je najavio donošenje niza mjera za problematična naselja s ciljem "borbe protiv kućnog pritvora". Nešto više od godinu dana kasnije Jean-Louis Borloo, bivši ministar kojemu je Macron povjerio taj posao jer je imao solidnu reputaciju u predgrađima, podnio je izvještaj nakon šestomjesečnog rada s lokalnim dužnosnicima. Predložio je ambiciozan projekt težak pet milijardi eura, no na opće iznenađenje Macron je plan odbacio. "Nema smisla da dva bijelca koja ne žive u tim kvartovima donose planove koji se na njih odnose", rekao je.
Ta prostorna i ekonomska segregacija ne bi mogla biti potpuna bez strogog i nasilnog policijskog nadzora, a niz sve vidljivijih elemenata ukazuje na to da je rasizam u redovima policije sve prisutniji. Podaci Centra za politička istraživanja i znanosti CEVIPOF tako pokazuju da je 2016. i 2017. čak 67 posto policajaca glasalo za ekstremnu desnicu. Preostalih 30 posto glasalo je za republikance.
Policajci triput više od nacionalnog prosjeka glasaju za Nacionalno okupljanje Marine Le Pen. Prema podacima ombudsmana, mladi Arapi i crnci imaju 19 puta veću vjerojatnost da će iskusiti policijsku represiju od ostatka stanovništva. Pritom većina pripadnika jedine institucije koja ima ovlasti da bude naoružana i da primjenjuje nasilje, i koja je u stalnom kontaktu s crncima, Arapima, političkim aktivistima i sindikalistima, masovno glasa za ekstremnu desnicu.
To, međutim, ne iznenađuje pronicljive promatrače. Sociolog Mathieu Rigouste u svojim radovima pokazuje kako je današnje održavanje reda i mira "à la française" direktno povezano s kolonijalnim nasljeđem i metodama korištenima u bivšim kolonijama, posebno tokom alžirskog rata. Zloglasni BAC (Brigade anti-criminalité), interventne jedinice u civilu za brzo djelovanje, formiran je početkom sedamdesetih po uzoru na sjevernoafričke brigade BAN, koje su postojale u kolonijama od 1925. do 1945. Rigouste zbog toga policiju naziva "endokolonijalnom" jer se bavi određenim populacijama po "socio-rasističkim" kriterijima.
Pored toga, francuska policija protiv vlastitog stanovništva već desetljećima koristi nesmrtonosna ratna oružja koja uzrokuju teške tjelesne ozljede. Na te znakove autoritarnosti u nastajanju upozoravali su mnogi, poput Ludivine Bantigny, povjesničarke i jedne od inicijatorica javnog apela za formiranje skupštine protiv državnog nasilja, ili Amal Bentounsi, glasnogovornice kolektiva Pažnja, naša policija nas ubija! One tvrde da naselja u predgrađima "služe kao laboratorij za državno nasilje i policijsku brutalnost", u što nakon nasilja za vrijeme pokreta žutih prsluka i protesta zbog mirovinske reforme više nitko ne bi trebao sumnjati.
No ukoliko i dalje treba dokazivati da je nešto trulo u francuskoj policiji, to potvrđuje djelovanje policijskih sindikata. U nedavnom saopćenju za javnost, sindikati Alliance Police i UNSA napisali su da su "u ratu protiv štetnih i divljih hordi". Usto, poslali su direktno upozorenje izvršnoj vlasti: "Alliance Police i UNSA preuzet će svoj dio odgovornosti i upozoravamo vladu da ćemo djelovati." Nakon tih huškačkih saopćenja na rubu pobune oglasili su se jedino predstavnici ljevice, poput Jean-Luca Mélenchona koji je rekao da "sindikati koji pozivaju na građanski rat moraju naučiti šutjeti" nakon što smo "svjedočili ubojitim posljedicama takvih izjava".
Na ljevici su svjesni da su posljednji bedemi makronizma pušteni s lanca i da ih vlast koristi kako bi stanovništvu nametnula svoje neoliberalne reforme. Čini se da se zvijer okrenula protiv svog gospodara, koji se sada mora povinovati policijskim zahtjevima. No kako to često biva kod Macrona, prevladava poricanje: nekoliko dana nakon Nahelove smrti predsjednica Narodne skupštine Yaël Braun-Pivet rekla je da policija "svoju misiju obavlja fantastično".
