Farmaceutske korporacije imale su ogromnu moć za vrijeme pandemije COVID-a 19, a način na koji su je koristili često je bio skriven od očiju javnosti. Vlade su potpisale sporazume obavijene velom tajnosti i odupirale se pokušajima da se otkrije više informacija. Zaštita komercijalnih interesa često je dolazila nauštrb povećanja transparentnosti i odgovornosti oko cijena, dinamike isporuke, zahtjeva za donacije, obaveza intelektualnog vlasništva i ostalih informacija koje su mogle pomoći u povećanju globalnog pristupa cjepivima protiv COVID-19.
Tajnovitost je, ukratko, potkopala javno zdravlje, stoji u prošlogodišnjem zajedničkom izvještaju britanskog STOPAIDS-a i francuske udruge Global Health Advocates. Izvještaj je samo jedan u nizu pokušaja rekonstrukcije političkih, ekonomskih i pravnih procedura za vrijeme pandemije, iz diskursa koji ni koji način nisu povezani s populizmom i ekstremnom desnicom.
Među ostalim, Liječnici bez granica zatražili su transparentnost potrošnje javnih sredstava na proizvode farmaceutskih korporacija i preporučili da se osigura pravedna distribucija cjepiva. Međunarodna nevladina organizacija Human Rights Watch upozorila je na tajne dogovore o nabavci cjepiva i da bi to moglo potkopati globalni oporavak od pandemije. Brazilska javna istraživačka ustanova, Fundação Oswaldo Cruz (Fiocruz) otkrila je uvjete svog ugovora s AstraZenecom za proizvodnju cjepiva protiv COVID-19, a Transparency International napravio je 2021. godine analizu u kojoj upozorava da je samo šest posto ugovora između proizvođača cjepiva i javnih tijela objavljeno službenim kanalima. TI je utvrdio da od ukupno 182 sporazuma za nabavu 12 različitih cjepiva, čak 41 posto ne prati javno objavljena analiza podataka i da su najčešće publicirani samo najbolji rezultati, isključivo kroz objave za medije. Glavnina sporazuma sadrži zatamnjene dijelove u sekcijama koje su kritične za javni interes, u što spada i cijena doze, koja je značajno viša za zemlje u razvoju, izvijestili su.
Ideja je da se analizom odnosa prema industriji u početku ove zdravstvene krize korigiraju greške kako u budućim epidemijama ne bi došlo do izrazitog narušavanja načela jednakosti i pravednosti u distribuciji medicinskih resursa. Svi dosadašnji rezultati, međutim, pokazuju da je ljestvica preoptimistično podignuta i da je način na koji je EK ugovorila nabavu cjepiva protiv COVID-a samo još jedan dokaz da kapital s lakoćom blokira demokratske procedure i institucije pa je, prema tome, problem nemoguće riješiti popravljanjem jedne njegove posljedice.
No, ozbiljna analiza je nužna, među ostalim, zato što može uspješno anticipirati društvene probleme, što se pokazalo najavom rasta ekstremno desnih i populističkih pokreta i opcija. U prošlogodišnjem izvještaju „Vidljivost EU cjepiva; ubod u mraku“ Corporate Europe Opservatory (CEO) naglašava da je razina tajnovitosti koja je pratila nabavu COVID cjepiva za zemlje Europske unije rijetko viđena u njihovom 25-godišnjem pozivanju na Zakon o pravu na pristup informacijama, pa upozorava da će to doprinijeti zamahu ekstremne desnice i populizma u izbornoj godini. To se i dogodilo, ali je na koncu ipak pobijedila osoba na kojoj je velika odgovornost za ovu krizu - šefica Komisije Ursula von der Leyen.
Podsjetimo, ona je pod istragom je zbog tzv. afere Pfizergate, odnosno, činjenice da je nabavu cjepiva američkog farmaceutskog diva dogovarala u javnosti nedostupnoj privatnoj prepisci s izvršnim direktorom kompanije Albertom Bourleom, a više se postupaka vodi protiv EK koja je objavila samo redigirane verzije ugovora s farmaceutskim kompanijama, a tajnim označila cijene, uvjete i dinamike dostave, pitanje patentnih prava i pravne odgovornosti industrije u odnosu na naručitelje i treće strane, itd.
Europarlamentarci koju su htjeli doznati na koji se način troše novci EU poreznih obveznika i zašto su brojne odredbe ugovora koje je EK u ime država članica potpisala s proizvođačima COVID cjepiva skrivene, dobili su priliku 10. marta 2022. godine, osnivanjem posebnog COVI Komiteta, čija je uloga nadzor svih procedura na razini EU-a u odgovoru na pandemiju. U posljednjoj fazi pregovora, tajništvo Komiteta od HERA-e je primilo upitnik (Health Emergency Preparedness and Response/ Tijelo za pripravnost i odgovor na hitne slučajeve) s porukom da bi „odgovori na ova pitanja mogli ubrzati obradu zahtjeva za pristup iz COVID ugovorima.“
Članstvo COVI-ja uzrujala je činjenica da je upitnik sastavio – Pfizer. Korporacija je htjela znati zašto eurozastupnici žele informacije iz neredigiranih ugovora, uključujući informacije o pitanjima pravne odgovornosti i cijena, i što bi s tim informacijama učinili. To nije „ubrzalo obradu zahtjeva“, a nijedna tražena informacija do danas nije službeno otkrivena. Belgijska državna tajnica za proračun, Eva De Bleeker, izazvala je skandal u prosincu 2020. godine, objavivši na Twitteru cjenik s jediničnim cijenama cjepiva koju je Belgija odlučila kupiti od EU-a. Tweet je prije brisanja snimljen i podijeljen medijima, pa su porezni obveznici EU-a zahvaljujući političkom gafu doznali po kojoj su cijeni dobili cjepiva.
U srpnju, dan prije odluke o davanju povjerenja von der Leyenovoj u EU parlamentu, Opći je sud EU objavio da djelomično usvaja tumačenje tužitelja (europski Zeleni op.a.) da EK nije dobro objasnila razloge za tajnost odredbi ugovora s industrijom, odnosno, zašto drži da bi objava dijelova ugovora naštetila komercijalnim interesima proizvođača cjepiva. Problem te presude, čiji su značaj mediji prenapuhali, je što Opći sud u najvećem dijelu prihvaća stav EK da korporativni interesi imaju prevagu u odnosu na interes javnosti da dozna uvjete pod kojima su na cjepiva protiv COVID-a potrošeni astronomski iznosi.
Tim smo povodom pokušali istražiti stav nadležnih institucija i pravnih stručnjaka o održivosti tajnosti odredbi ugovora unutar hrvatskog zakonodavstva, a rezultat potvrđuje da su svi problemi EU birokracije još gori na periferiji. U Hrvatskoj, naime, nismo mogli naći gotovo nikoga tko je proučio ovaj problem i tko razumije o čemu se radi, mada su svi s kojima smo razgovarali zgroženi činjenicom da su milijarde eura poreznih obveznika EU potrošene na način koji je većim dijelom nepoznat. Mnogi su čuli za presudu Općeg suda EU, ali ju je od svih koje smo kontaktirali pročitala samo Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Rekonstrukcija treba početi od činjenice da su COVID cjepiva na važećoj listi lijekova Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), što znači da se nabava financira iz proračuna nacionalnog sustava zdravstvenog osiguranja. Temelj po kojem se traži objavljivanje cijena lijekova koje financira javnozdravstveni sustav je EU Direktiva o transparentnosti mjera kojima se uređuje određivanje cijena lijekova za humanu uporabu i njihovo uključivanje u nacionalne sustave zdravstvenog osiguranja i zakon o lijekovima. Direktiva je implementirana u Zakon o lijekovima, kroz članak 2. koji kaže „Ovim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenose sljedeće direktive: Direktiva Vijeća 89/105/EEZ od 21. prosinca 1988. o transparentnim mjerilima kojima se utvrđuje određivanje cijena lijekova za primjenu kod ljudi i njihovo uvrštenje u nacionalne sustave zdravstvenog osiguranja (SL L 40, 11. 2. 1989.)“, što bi značilo da je neobjavljivanje cijene lijeka nezakonito na EU razini i u državama članicama, uključivši Hrvatsku.
Može li EK ugovorom derogirati zakon/direktivu?
Respektabilan broj pravnih stručnjaka iz raznih područja; europskog javnog prava, medijskog prava, međunarodnog prava, međunarodnog privatnog prava, trgovačkog i ustavnog prava, itd. zapravo ne zna odgovor na to pitanje, a ne žele ni javno postavljati pitanja. Jedna stručnjakinja za medijsko pravo kazala nam je da cijena lijeka koji se kupuje iz proračuna ne može biti zaštićena nikakvim međunarodnim ugovorom i da bi u upravnom postupku pravni razlozi za tajnost vjerojatno bili uspješno osporeni, dok profesorica međunarodnog privatnog prava smatra da je EK nabavljala cjepiva kao trgovac, ne kao javno tijelo i da je tajnost odredbi ugovora dopuštena.
Vesna Alaburić, odvjetnica specijalizirana za medijsko pravo, jedina je pristala javno komentirati mogućnost osporavanja ovakvog statusa odredbi ugovora s proizvođačima cjepiva i rezolutno tvrdi da ovo ne može riješiti nijedno javno tijelo u RH, odnosno, da se ugovori s EK mogu osporavati samo pred EU sudovima.
Na pitanje zašto se cijene COVID cjepiva ne objavljuju na stranicama Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) kao i ostale cijene lijekova, iz Agencije odgovaraju da oni „određuju najvišu dozvoljenu cijenu lijeka na veliko i iznimno višu od najviše dozvoljene cijene lijeka na veliko po kojoj veleprodaje i nositelji odobrenja za stavljanje lijeka u promet mogu prodavati lijek, a ujedno i najvišoj mogućoj cijeni koju HZZO može utvrditi za lijek u postupku uvrštavanja na listu lijekova Zavoda“, ali u centraliziranom postupku pregovora s EK za cjepiva protiv COVID-a nisu sudjelovali.
Povjerenik za informiranje, međutim, upozorava na to da su cijene lijekova u RH javno dostupne i da je međunarodna informacija također obuhvaćena Zakonom o pravu na pristup informacijama. „Određivanje cijena lijekova propisano je Zakonom o lijekovima („Narodne novine“, br. 76/13, 90/14 i 100/18) i Pravilnikom o mjerilima za određivanje najviše dozvoljene cijene lijeka na veliko i iznimno više od najviše dozvoljene cijene lijeka na veliko i godišnjeg izračuna cijene lijeka (Narodne novine, br. 33/19, 72/23 i 87/23), za čiju primjenu i nadzor nad primjenom je nadležno Ministarstvo zdravstva.“
Ne ulazeći u primjenu odredaba propisa iz nadležnosti drugog ovlaštenog tijela, ukazujemo da je člankom 113. Zakona o lijekovima propisano da u Republici Hrvatskoj može biti u prometu samo lijek koji ima odobrenje za stavljanje u promet dano od Agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) ili Europske komisije te lijek koji ima odobrenje za paralelni uvoz ili odobrenje za paralelni promet a da, u skladu s tim Zakonom i Pravilnikom, cijene lijekova određuje HALMED. Pregledom službene stranice HALMED-a utvrđeno je da redovito objavljuju popise cijena lijekova. Slijedom navedenog, cijene lijekova u Republici Hrvatskoj javno su dostupne.
U odnosu na međunarodni ugovor potpisan između Europske komisije i proizvođača COVID cjepiva, ukazujemo na članak 5. stavak 1. točka 4. i članak 21. stavak 3. ZPPI-ja kojima je propisano da je „međunarodna informacija“ ona informacija koju je Republici Hrvatskoj ustupila strana država ili međunarodna organizacija s kojom Republika Hrvatska surađuje ili joj je član te da je tijelo javne vlasti, ako zaprimi zahtjev za pristup međunarodnoj informaciji, dužno bez odgode, a najkasnije u roku od osam dana od zaprimanja zahtjeva, ustupiti isti vlasniku informacije, o čemu će obavijestiti podnositelja. Iznimno, tijelo javne vlasti postupit će po zaprimljenom zahtjevu za pristup međunarodnoj informaciji, ako je iz same informacije nedvojbeno vidljivo da je ona namijenjena neposrednoj objavi, stoji u njihovom odgovoru za Novosti u kojem se ograđuju od konačne ocjene mora li nadležno tijelo otkriti cijenu cjepiva.
Za to, naime, treba provesti postupak propisan ZPPI-om.
Međutim, postavlja se pitanje smisla takve inicijative u zemlji u kojoj ovo nije politička ni stručna tema, a – najgore od svega – nije ni tema unutar zdravstvenog sektora u kojemu globalno ima ogroman značaj.
Ugovori o povjerljivosti s farmaceutskom industrijom raširili su se u bogatijim zemljama s obaveznim zdravstvenim osiguranjem, jer kontinuirani dotok novih lijekova i medicinske tehnologije stvara ogromne pritiske na zdravstvene proračune. U tim okolnostima, mnoge države smatraju da im bilateralni pregovori s farmaceutskim kompanijama omogućavaju nabavu lijeka po diskontnim cijenama, s kojima stanovništvu mogu pružati zdravstvenu skrb u zadanim granicama resursa za tu namjenu, no interesi proizvođača diktiraju da tako sklopljenu ugovori budu tajna.
Pitanje transparentnosti takvog načina javne potrošnje na zdravstvo odavno je otvoreno, no tek je za vrijeme pandemije postalo očito da je problem eskalirao i da javni sektor nema gotovo nikakvu snagu pred korporativnim zahtjevima.
Nema naznake da će u nekoj budućoj javnozdravstvenoj krizi biti bolje, ali u Hrvatskoj to ne bi trebala biti prva briga – s ovakvom razinom neupućenosti u najvažnije probleme zdravstva, kriza je odavno tu.
Ovaj tekst je financiran sredstvima iz projekta Agencije za elektroničke medije za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama
