U trećoj sezoni emisije nespretnog naziva "(Ne)uspjeh prvaka", koja se emitira na Areni, voditeljsku je palicu, nakon Marija Stanića u prvoj i Mirze Džombe u drugoj sezoni, preuzeo Slaven Bilić. Koncept emisije je vrlo jednostavan: bivši sportaši vode intervjue s bivšim sportašima iz bivše Jugoslavije, među kojima su i trenutni treneri, uz okladu da će potonji biti otvoreniji i zanimljiviji nego u razgovoru s običnim novinarima. I ta je oklada uglavnom ispravna.
U drugoj epizodi treće sezone Bilić je ugostio svog sugrađanina Gorana Ivaniševića. Pored rekonstruiranja igračke karijere od početaka na splitskim Firulama do legendarnog dočeka na Rivi, Bilić i Ivanišević dotaknuli su se u ugodnom razgovoru i trenerske karijere. A ona je obilježena jednim imenom – Novak Đoković.
Pričao je tako Ivanišević o izazovima i zahtjevima treniranja, prema njegovom i ne samo njegovom mišljenju, najboljeg tenisača svih vremena, o specifičnostima odnosa trenera i igrača u individualnom sportu, ali i o drukčijim aršinima kojima se Đokovićev uspjeh i ponašanje mjere s obzirom na to da nije, kao glavni mu konkurenti, Švicarac ili Španjolac, već Srbin. Nije se pritom mogla izbjeći ni tema vakcinacije i peripetija oko Australian Opena.
Ivanišević je istaknuo da je Đokovićev stav o necijepljenju zapravo dio njegovog autonomnog karaktera, da nije nikad nagovarao ljude oko sebe da se ne cijepe i da se prosto radilo o osobnom stavu od kojeg nije htio odustati ni po koju cijenu. Ivanišević je dakle više govorio o samom Đokovićevom karakteru nego izravno o temi cijepljenja, ali mu se ipak omaklo: ispostavilo se na kraju, kaže Ivanišević, da je od cjepiva bilo puno više štete nego koristi.
Bilić je opasku prešutio i krenuo na drugu temu. Nije ju, naravno, ni Ivanišević elaborirao, ali dojma smo da u toj izjavi nije mislio samo na cjepivo. A ni samo na Đokovića. Kao da je Ivanišević zapravo usput procijenio ukupnu politiku upravljanja pandemijom bolesti Covid-19: od lokdauna preko maski do cjepiva. Da ostanemo u njegovom registru, "satrali" su nas bez potrebe, ali bilo pa prošlo.
Ne možete od nekoga kojem zbog privatiziranog zdravstva i lista čekanja u javnom zdravstvu nisu dostupne neophodne zdravstvene usluge očekivati da bez ikakvih sumnji vjeruje u najnovija dostignuća medicinske znanosti. Ne zato što ih ne može shvatiti, već zato što zna da ih nikad neće iskusiti
Nije Ivaniševićev stav o tome ni manje ni više važan nego stav bilo koga drugoga. Radi se samo o tome da ne odudara od općeg stava o pandemiji. I to ne u sadržajnoj procjeni upravljačkih politika, već u žanru: stavovi i opaske o vjerojatno najvažnijem događaju ovog stoljeća uglavnom su svedeni na usputne, zaobilazno su motivirani i opterećeni privilegijom naknadne pameti koju je pomalo i nepristojno koristiti. O samoj pandemiji i pratećim politikama mahom se ne govori, kao da smo ju kolektivno potisnuli i sveli na nebitnu epizodu iz bliske prošlosti. A ne tako davno ideološke su iskre frcale na sve strane.
Prošlo je taman pet godina od prvih lokdauna i karantena, a uz poneku iznimku koja nije nadilazila format TV kalendara izostali su jubilejom motivirani rasprave i osvrti. S obzirom na to što se sve događa širom svijeta, to je i razumljivo. Ali čini se da prejaka konkurencija ne može biti dovoljan razlog za društvenu zapostavljenost. Valja dakle jubilej obilježiti pitanjem: zašto se on prikladno ne obilježava? Okladit ćemo se pritom na dva odgovora. Prvi psihološki i socijalno-psihološki, a drugi politički.
Još prije gotovo dvije godine Financial Times je u suradnji s jednom agencijom za ispitivanje tržišta obavio i objavio istraživanje o tome zašto se ljudi uglavnom mutno sjećaju pandemije. Izdvojili su pritom tri glavna razloga za mutno sjećanje i svojevrsnu pandemijsku amneziju. Prvi se tiče monotonosti.
Naime, periodi karantena i lokdauna su bili izrazito monotoni i ljudi uglavnom ne gaje sjećanja iz takvih perioda, kao što su pokazala istraživanja sa zatvorenicima. Sjećanja moramo usidriti u važnim momentima kako bismo stekli osjećaj protoka vremena. Monotonost nas lišava mogućnosti da uočimo takve distinktivne momente. Drugi razlog vezan je uz stres i anksioznost. Potonja nas ometa u pamćenju, a stres utječe na samu percepciju događaja koja odudara od uobičajene.
Glavni pak faktor, smatraju autori istraživanja, tiče se izostanka "proba". Pod "probama" se misli na stalno prepričavanje važnih događaja ili sekvenci koje služi tome da se sjećanje formira. Karantena jest ekstremni događaj, ali nemamo ju kome prepričavati jer su je svi proživjeli. Izostanak ''proba'' negativno utječe na naše kolektivno pamćenje. Iako je iskustvo bilo zajedničko, ono ne može ostati zajedničko jer smo ga proživjeli izolirano. Premda se radi o neusporedivo skromnijem događaju, može se povući paralela s nedavnim bojkotom dućana koji je također ispario iz sjećanja: akcija je bila zajednička, ali pasivni bojkot individualan.
Koja je politička pozadina zaborava? Kao i kod socijalno-psihološke pozadine, možemo pričati o tri razine ili tri razloga. Sigurno se da navesti i još koja razina, ali ove nam se čine nezaobilazne. Prva je najjednostavnija i vjerojatno predstavlja nekakvu generaliziranu racionalizaciju prvog i drugog psihološkog razloga: naime, događaj je bio toliko ekstreman i neponovljiv da se gotovo nemoguće naslanjati na iskustva i možebitne lekcije u potpuno drukčijim vremenima.
Ta je razina intuitivno razumljiva i teško joj se oduprijeti, ali i prilično kratkovidna. Ne samo zato što nam prijeti cijeli niz ekstremnih situacija u budućnosti, uključujući i pandemije, već zato što je pandemija rasprave o presudnim društvenim pitanjima, poput odnosa politike i znanosti, individualnih i kolektivnih interesa, ekonomije i zdravlja, dovela do kritičnih točaka. I one se neće samo aktivirati pojavom nove ekstremne situacije poput neke zaboravljene aplikacije na pametnom telefonu.
Druga razina vezana je uz potrošene političke investicije. Zanemarimo li najluđe teorije zavjere, svatko, bilo individualno bilo institucionalno, bio je barem jednom u krivu tijekom pandemije. Bila je aktivna čitava lepeza pogleda na pandemiju i upravljanje njome, ali izvucimo i pojednostavimo dvije perspektive, čisto da ilustriramo razinu o kojoj pričamo. Libertarijanski nastrojene struje, koje su u svemu vidjele napad države na osnovne slobode i svojevrsne probe za novu autoritarnu državu, ostale su na prilično tankom ledu nakon što je proglašen kraj pandemije.
Vratile su se svojim životima, nitko ih ne dira i bezbrižno mogu podupirati tu istu državu u autoritarnom ophođenju npr. s ljudima koji se usuđuju reći da se u Palestini događa genocid. Tolika mitologizacija slobode govora i navodne kensl kulture kojoj smo bilo prekomjerno izloženi tih godina isparila je kao da je nije ni bilo. U manjem je obimu, s druge strane, postojala i struja koja je strogost karantena poistovjećivala sa stupnjem lijevog uvjerenja. Što jača država, to ljevija stvarnost.
Moramo ostati u stanovima i kućama sve dok postoji i najmanja šansa da jedna osoba može umrijeti. Ali nešto moramo jesti, piti i gledati. Energija mora kolati, infrastruktura se mora održavati. A to su mogli raditi jedino "esencijalni radnici" – radnička klasa koja nije imala tu privilegiju da radi za laptopom od doma, čuva djecu, pomaže im u školskim obvezama dok su školske zgrade zatvorene i razmišlja o tome koliko je država lijeva.
Treća je razina nešto drukčije prirode. A ona kaže da je pandemija "zaboravljena" jer su se političke razlike njome samo zategnule i "podebljale". Ne priča se o pandemiji jer se više ionako ne priča o klasi. Barem onako kako se nekad pričalo iz lijeve perspektive. Postoje danas, kažu, samo dvije klase: oni koji mogu doma raditi za laptopom i snatriti o karanteni, vladavini racionalnosti, neposrednom poklapanju znanosti i politike, i oni koji moraju raditi sve poslove da bi ovi prvi mogli snatriti.
Ova klasna optika je istovremeno pogrešna i točna. Pogrešna je jer reducira veći dio klasnog spektra i potpuno izuzima ekonomsku vladajuću klasu, a točna jer precizno dijagnosticira klasnu podlogu ideoloških deluzija ove prve klase za laptopom. Također, treća razina dovodi u pitanje one psihološke razloge iz spomenutog istraživanja. Za početak, monotonija nije ista za nekoga tko doma radi na laptopu i za dostavljača koji mu donosi hranu ili za nekoga tko tu hranu proizvodi ili kuha. Njima je monoton svaki radni dan bez obzira na to bila pandemija ili ne. I stresovi su potpuno drukčije naravi.
Da sažmemo: ne možete od nekoga kojem zbog privatiziranog zdravstva i lista čekanja u javnom zdravstvu nisu dostupne neophodne zdravstvene usluge očekivati da bez ikakvih sumnji vjeruje u najnovija dostignuća medicinske znanosti. Ne zato što ih ne može shvatiti, već zato što zna da ih nikad neće iskusiti. I da nema tu privilegiju da estetski uživa u vrhuncima znanosti. Oni jedini imaju potpuno opravdan razlog da pandemiju i lokdaune zaborave.
