Čim se potegla priča o uvedenim besplatnim obrocima i školskim marendama, znala sam da će, makar na neko vrijeme, postati neugodno i zabavno u javnom prostoru –  jer malo što je tako neugodno i tako zabavno kao kad se matere posvađaju. Znam ponešto o ovoj vrsti razbibrige za slučajne promatrače, jer i ja sam, kao lako moguće i vi, odrasla u ulici gdje su na općenarodno zgražanje i veselje, povremeno do često, letjeli tanjuri, psovke, a jednom ili dvaput se u svrhu zastrašivanja protivnice ukazao i kuhinjski nož, kao i bat za meso. Nije se, u ovom slučaju, radilo o obiteljskom nasilju, više o vršnjačkom nasilju među odraslim ljudima, u  kojem su sudjelovale majke, kadikad i babe uz primjetan izostanak poslovično nezainteresiranih očeva. Ne treba napominjati da je bilo apsolutno poželjno da očevi ostanu nezainteresirani, jer bi inače stvar završila policijskom intervencijom, što bi uništilo čitav performativni potencijal ovih sukoba visokog dramatskog potencijala s puno buke i prljavog rublja, na čemu je uglavnom sve ostajalo –  na burnoj reakciji bez osobite akcije. Otprilike kao na društvenim mrežama danas. Bilo je tu slučajeva da su se žene, u stilu Cristal i Alexis iz tada popularne Dinastije, sukobile oko nekog mužjaka ili zaratile zbog puke zavisti, božemoj, ali to je bilo popraćeno s određenim podrugljivim prezirom od strane zainteresirane javnosti, dok se na sukobe matera zbog djece gledalo kao na nešto kompleksnije, što ima stanovito opravdanje te je čak i dio paketa koji ide uz majčinsku ulogu. Međutim, bio je to ujedno siguran način da rođena majka počini socijalno čedomorstvo svakog osnovca koji je držao do sebe – špijat nekoga materi bio je neprostiv krimen, što je i opjevano u pjesmici  "špijun, špijun izi govno na perun". Sljedeća u nizu stvari koje su vodile direktno u socijalno izopćeništvo ili bar tagetiranje školskog kolege ili kolegice kao bića nižeg ranga, bila je ako je dotični nosio marendu od doma, što se toleriralo do nekog drugog-trećeg razreda. Moja roditeljica ove običaje nije zarezivala ni pola pišljiva boba: nikad se nije svađala, nikad nije podigla glas, sažaljivo je gledala na nas primitivne drečavce unutar vlastite obitelji i, naravno, pravila mi je marendu za školu svaki dan. Pomirljiva varijanta školske marende sastojala se od nečega što je ona mislila da ja volim i nečega što je neukusno, ali prepuno benefita za mladi  organizam (tada je bilo popularno maslo, nipošto margarin – danas avokado, nipošto maslo). Kako tih godina nisam voljela jesti baš ništa, pitanje "daj griz" je najčešće završavalo na način da samo radosiljala cijeli sendvič ko god da pita, mijenjajući ga katkad za voće ili slatkiš.

Nova era školskih marendi počela je kada je čovjek po imenu Marko Kraljević otvorio dućan blizu škole i svi su muški, tada već u pubertetu, odlazili kod Kraljevića Marka po kvarat kruva i parizer ka pravi junaci. E, to je bila društveno prihvatljiva školska marenda: komad kruva veći od dječačke glave i par feta neke zidarske salametine. A ja sam i dalje dijelila svoje pomno složene, njanjave sendviče od doma, naravno, ne iz nesebičnih razloga, nego samo da ih se riješim. Kad sam konačno odrasla i priznala roditeljici da nema smisla da se budi zorom, čeka red pred pekarom i kupuje svježe pecivo za te specijalne sendviče koje ne jedem, ona je već sljedeće jutro promijenila taktiku: svaku jutro, prije posla je žbatila žumanjak sa šećerom i cijedila naranču. Kad bih se probudila, ona je već odavno radila, a žuta naranča u čaši i još žuće jaje u šalici, poželili bi mi dobrojutro, uporno i bez predaha, čak i u srednjoškolskoj eri pizzeta iz prvih fast foodova. Sve dok jednog jutra s devetnaest godina nisam otišla od doma na faks. Ispalo je da sam zapravo otišla zauvijek, ali tako temeljito pofudrana materinim vitaminima i hranjivim tvarima da sam, sto posto zahvaljujući upravo tome, stekla solidan imunitet na mnoge gadosti i gadove koje život neminovno nosi.  Međutim, u međuvremenu sam spoznala da neke moje frendice i frendovi najnormalnije podgriju konzervu koju im je ostavila mama ili ručaju jaje i Ledo pomfrit, umjesto toplog obroka maznu topli senvič ili fetu kruva s Kinder Ladom, da postoje ljudi koji najnormalnije jedu juhu iz kesice i pri tom žive sretno – bilo je to pomalo šokantno, ali dobro i važno, skoro pa emancipatorno saznanje koje je preispitalo mladu malograđanku u meni.

Kad žensko čeljade potekne iz ove sredine u kojoj je kult hrane – uvijek i oduvijek inspiriran muškim apetitom – centar života i porodice, onda je način na koji hrane bližnje ono s čime se velik broj žena identificira. Dobra sam samo pod uvjetom da ih dobro hranim (nekad je to značilo obilato, a danas zdravo). A isto se očekuje i od škole kad su besplatni obroci u pitanju, i ona mater koja vrijedi neće pristati na besplatan obrok koji nije sto posto organski, kuhan, hranjiv i dobro balansiran, zdrav, bez šećera i umjetnih sladila i upravo ubran iz rajskoga vrta. Fala lipa, fala lepa, ali one će svojoj djeci i dalje praviti marendu od nebeske mane, kod kuće. Krafna je tako postala najgori neprijatelj hrvatskog školarca, a mene osobno spopala je grižnja savjesti. Jer iako se trudim koliko mogu, pokazalo se ne samo da nisam puno poprimila od brižne matere, nego su žene koje su se javno oglasile oko ovog pitanja kudikamo savjesnije i superiornije roditeljice, a djeca gastro lumeni koji s radošću Novaka Đokovića žvaču celer, umjesto odvratnih bombona s kojima, vjerojatno protuzakonito, povremeno podmićujem sina u razvoju. Iako se poimanje toga što bi zdrava hrana trebala biti iz temelja promijenilo, skoro pa bi čovjek pomislio da je u pitanju moda, pravovjernost i zagriženost je ostala ista. Ali ostala je ista i zagrižena borba djeteta za svaki slasni nezdravi zalogaj. Kao osoba koja je nosila "dobru marendu" od doma da bi se trampila za nešto lošije i slađe – ne sumnjam da je vaše čedo čvrst karakter, ali iskušenje je veliko, a školska godina duga. Moglo bi ispasti da filete srdela i štapiće od mrkve u pet ujutro spremate za susjedovu malu kojoj je dogulila bublica/žemlja s lažnom Nutellom – iako je ovo drugo manje vjerojatno.

Podsjetila bih da je ova mjera uvedena zbog djece čiji roditelji nemaju za marendu. Natuknut ću oprezno i da to nije jedini obrok koji će u danu imati tvoje nejače, ali je možda jedini koji mu ti nećeš morati spremiti (kupiti, pripremiti, i na kraju raspremiti...) pa ćeš se umjesto toga moći pola sata dnevno zezat s klincem ili popit kavu/gin-tonic/organski žuti čaj i u miru pročitat novu "Nadu". Dok piješ čaj, a nakon što pročitaš "Nadu", možeš npr. razmišljati o zraku koji dišu sva naša nejačad dok jedu svoje zdrave ili besplatne obroke; koji je, doduše, još uvijek za sve isti, potpuno besplatan, ali i potpuno nezdrav. Ako si nakon ovoga ipak prešla na gin, možda naposljetku već bude kasno pa večeru naručiš preko aplikacije ili zamoliš supruga ili dečka da vam svima nešto zdravo i fino skuha! On će se tome vjerojatno jako začuditi, ali ne odustaj, jer tu se negdje krije rješenje pitanja zdrave prehrane – u zdravim obiteljskim odnosima. Ne postoji dovoljno dobar razlog zbog kojeg bi samo ti morala voditi brigu o tako važnoj stvari kao što je hrana, kao da si ujedno i nutricionistica i kuharica i menadžerica obiteljskih odnosa, a često i gastroenterolog. Ionako su najbolji kuhari muškarci, zar ne? Ne slažete se? Predlažem da se ovo provjeri na terenu, u famozna četiri zida, što češće to bolje za sve.

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma