Na 77. skupštini Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), održanoj u Ženevi od 27. maja do 1. juna, odgođeno je potpisivanje sporazuma o koordiniranom upravljanju budućim pandemijama, najvjerojatnije do 2025. godine. Rezultati i uspjeh rada skupštine općenito nisu impresivni, no kao povijesni se uspjeh predstavlja usvajanje paketa amandmana na Međunarodne zdravstvene propise iz 2005. godine (u Hrvatskoj na snazi od 2007.), koji bi trebali ojačati 194 zemlje članice na opasnost od zarazne bolesti.
Očekivanja od sporazuma velika su s obiju strana globalne javne rasprave: one koja ga predstavlja kao revolucionarnog u spremnosti da se u pandemijama brzo, efikasno i pravedno osigura dostupnost znanstvenih podataka, medicinskih proizvoda i opreme, ali i one koja vidi opasnosti od gubitka suvereniteta zemalja potpisnica te ulazak u eru neke vrste diktature SZO-a. Između te dvije krajnosti, rijetko su se probijale primjedbe o kojima vrijedi razmišljati.
Koncem 2023. godine Amnesty International, Globalna inicijativa za ekonomska i socijalna prava, Međunarodna komisija pravnika i Human Rights Watch upozorili su na to da sporazumom nije adresiran problem narušavanja ljudskih prava za vrijeme COVID-a i da se time riskiraju još gori propusti u budućim pandemijama. Američki je predsjednik Joe Biden bio izložen pritiscima da potpiše sporazum, jer on nije fokusiran na nedostatke koje je otkrio COVID-19, kao što je odbijanje Kine da inspekcijskim timovima omogući pravovremeni ulazak u svoj laboratorij u Wuhanu, već je sporazumom forsiran prijenos tehnologije, nadjačana su imovinska prava i Kini pružene posebne pogodnosti. Nakon što je tadašnji britanski premijer Boris Johnson 2021. godine, skupa s liderima bogatog zapada, pokrenuo ovu inicijativu, britanskom je parlamentu došlo preko 150 tisuća potpisa sa zahtjevom da se sporazum koji se tiče zdravlja ne potpisuje bez prethodnog referenduma. I tako dalje...
U Hrvatskoj, zemlji s jednom od najviših stopa smrtnosti od COVID-a, preko dva milijuna doza bačenih cjepiva, amaterskim upravljanjem svim aspektima krize i ozbiljnim problemima s vakcinalnim skepticizmom (proširenim na sva cjepiva), sporazum je tema samo za potpuno opskurne i iracionalne političke figure. Točnije, samo za jednog čovjeka.
Usred održavanja skupa u Ženevi, Mostov Marin Miletić predao je predsjedniku Sabora "Deklaraciju o očuvanju suvereniteta nad hrvatskim zdravstvom", tvrdeći da će potpisani sporazum imati snagu Ustava i da će Hrvatska nadležnosti u području zdravstva u potpunosti predati SZO-u. To, naravno, nije točno.
Za početak, tema sporazuma nije upravljanje zdravstvom, nego kontrola pandemije, koja po logici stvari mora biti usklađena na globalnoj razini, čime se ipak zadire u načelo supsidijarnosti. K tome, upravljanje globalnim sistemom za suzbijanje međunarodnog širenja zaraze povijesna je odgovornost SZO-a, a prvi je Međunarodni zdravstveni propis donesen još 1951. godine. Taj je akt više puta dopunjavan do 58. skupštine SZO-a 2005. godine, kada je donesen propis koji je od 2007. i danas na snazi. Kod nas je on usvojen na temelju članka 32. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, što znači da se ne radi o međunarodnom ugovoru koji ima obvezujuću snagu.
Međutim, valja upozoriti na promjene zbog kojih na SZO treba gledati drugačije nego 1951. godine. Organizacija je ranjiva i na klimavim nogama, jer se njezin ukupni budžet u npr. pandemijskoj godini vrtio između 4,5 do 5,8 milijardi dolara, što odgovora godišnjem proračunu npr. Sveučilišne bolnice u Ženevi, institucije koja ne rješava svjetske probleme. Idući problem je u tome što 20 entiteta financira 75 posto proračuna organizacije, a najviše udjela imaju privatni i javni izvori iz SAD-a (15,9 posto), fondacija Bill and Melinda Gates (9,4 posto), Velika Britanija (7,7%), Gavi Alijansa (6,6%), Njemačka (5,2%), Japana (3,8%), UNOCHA (3,4%), Rotary International (2,5%), Svjetska banka (2,4%), EK (2,3%) i Kina (1,5%).
Činjenica da je SZO većinski privatna igračka u rukama najmoćnijih država ukazuje na strukturnu prepreku da organizacija adresira globalne zdravstvene probleme i da se njezina rješenja za borbe protiv zaraznih bolesti bezrezervno ugrađuju u nacionalna zakonodavstva.
Bi li novi sporazum koji će Hrvatska potpisati stvorio posebne probleme na lokalnoj razini, ovisi o procjeni koliko će dokument duboko ući naš pravni sistem, što je ovaj trenutak teško procijeniti, jer to dijelom ovisi o tome kako će se on konačno zvati i što će Vlada napraviti nakon potpisivanja. Ako u skladu s članom 19. Ustava SZO-a bude potpisan kao sporazum, onda stupa na snagu tek kada ga određeni broj članica ratificira i obavezuje samo njih (primjer Konvencije o nadzoru nad duhanom 2003. godine); ukoliko se po članku 21. potpiše kao propis, primjenjuje se u svim zemljama članicama (primjer Međunarodnih zdravstvenih propisa), dok preporuke (članak 23.) ne ulaze u međunarodno pravo. Da je situacija neizvjesna, za Novosti je potvrdio Roy Wadia iz Regionalnog ureda SZO-a za Europu.
- Pitanja su vjerojatno preuranjena, jer je sporazum u fazi nacrta, pa je zato odgovore najbolje potražiti u Vladi RH - kaže Wadia.
Dr. Iva Pejnović Franelić, službenica za vezu u Uredu SZO-a u Hrvatskoj, također nije upoznata s pravnim reperkusijama sporazuma, što objašnjava time da je njezin posao na čelu Ureda pružanje tehničke podrške. Smatra da će Hrvatska potpisati sporazum, u skladu sa stavovima tijela EU-a. Vlada i Ministarstvo zdravstva ne odgovaraju na pitanja Novosti, a prethodno nisu napravili ništa da hrvatsku javnost upoznaju s temom, otvore javnu raspravu i razbiju širenje paranoje koju ovakva zatvorenost potiče.
Tek nakon objave ovog teksta u štampanom izdanju Novosti, na naša se pitanja očitovalo Ministarstvo vanjskih poslova (MVEP), koje je nenadležno za tumačenje sadržaja sporazuma, ali su barem dali općenite odgovore na pitanja procedure. Tvrde da je Hrvatska je bila među tridesetak država koje su prve prepoznale potencijalnu korist od Pandemijskog sporazuma, kao odgovor na pandemiju s ciljem izbjegavanja ponavljanja pogrešaka učinjenih tijekom odgovora na COVID-19.
''Što se tiče stavova koje je Hrvatska zastupala na 77. Svjetskoj zdravstvenoj skupštini, isti su bili u skladu s Odlukom Vijeća EU-a od 3. ožujka 2022. kojom se odobrava otvaranje pregovora za međunarodni sporazum o prevenciji, pripravnosti i odgovoru na pandemiju. Odluka određuje da Europska komisija, za pitanja koja spadaju u nadležnost EU, pregovara o sporazumu u ime EU-u i država članica, na temelju pregovaračkih smjernica Vijeća. Nadalje, sve države članice EU-a su na 77. Svjetskoj zdravstvenoj skupštini zastupale stavove usuglašene između 27 država članica uvažavajući nastojanje da EU u navedenom kontekstu govori 'jednim glasom''', kažu iz MVEP-a.
Iz odgovora se jasno vidi da se ponavlja problem iz pandemije COVID-a u kojoj je Hrvatska samo parafirala odluke tijela EU i nije imala nikakvu autonomiju u odlučivanju o nabavi cjepiva, cijeni, količini, sadržaju ugovora s proizvođačima, itd.
Na pitanje Novosti o potpunoj neinformiranosti opće, stranačke i stručne javnosti o sadržaju i reperkusijama sporazuma, u MVEP-u tvrde da smo u zabludi i da je ''bilo je mnogo prilika da se šira javnost uključi u raspravu''. I oni potvrđuju da implikacije sporazuma još nisu definirane.
''Ističemo da usuglašavanje teksta nekog međunarodnog ugovora ne znači i njegovo potpisivanje, za što je potrebna posebna punomoć koju daje Vlada Republike Hrvatske. Također, država koja je potpisala neki međunarodnopravni instrument (konvenciju, ugovor, sporazum), još uvijek nije u obvezi ispunjavati njegove odredbe. Ta obveza za Hrvatsku nastaje tek nakon što Hrvatski sabor potvrdi predmetni međunarodnopravni instrument'', kažu.
Koliko je netočno da je Vlada u tri godine pregovora o sporazumu informirala javnost i kompletnu stranačku scenu, potvrđuju naši razgovori s Gordanom Bosancem i Sandrom Benčić (Možemo), Brankom Kolarićem (SDP), Ankom Mrak Taritaš (GLAS) i Marijanom Puljak (Centar) doznali smo da su samo čuli za sporazum i da o njegovom sadržaju ništa ne znaju. Iako smatraju da je postupanje u pandemiji važna tema, drže distancu zbog nedostatka kadra koji se time bavi i zbog nelagode od ulaska na teren desnih populista. To nije neobično za male stranke bez specijaliziranog kadra, ali jest za SDP-a koji ima svoj Odbor za zdravstvo, pa je mogao poentirati na HDZ-ovim propustima. Nezavisna Marija Selak Raspudić izjavila nam je da nju sporazum od početka jako zanima, ali ga tek namjerava dobro proučiti.
Na ovom mjestu nema prostora da cijeli dokument predstavimo, no ionako se čini da su najveći nedostaci ionako u onome što nije napisano. U tekstu se npr. spominju problemi patenata za pandemijske proizvode, razmjene znanstvenih saznanja i resursa između bogatih i siromašnih, tajnosti ugovora s proizvođačima cjepiva i stvaranja nepotrebnih zaliha, ali toliko nježno i u formi preporuke da ne možemo govoriti ni o naznakama skretanja s kapitalističkog prema javnozdravstvenom kursu. Na koncu, nerealno je očekivati da će organizacija najbogatijih kapitalističkih zemalja riješiti problem kojemu po strukturi i sama pripada. Ogroman problem je i to što SZO ovim sporazumom istovremeno želi vratiti svoj ugled i povjerenje u znanost, i to prije nego se sama reformira.
Zato su velike šanse da s ovim sporazumom samo doprinese polarizaciji. U Hrvatskoj, koja svojim građanima jasno poručuje da ne trebaju biti uključeni u proces, ovakav ishod je više nego izvjestan.
