Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, donio je odluku da zaposleni u rečenoj ustanovi ubuduće neće javno govoriti o Covidu: proglašen je kraj epidemije, sve se zna, sve je rečeno, nema potrebe da se išta više objašnjava i da se udovoljava interesu javnosti.
"S obzirom na to da je javnost naširoko informirana vezano uz epidemiju Covida-19 i njezin završetak, unutar naše institucije je odlučeno da se daljnji komentari na temu završetka epidemije neće davati i da ćemo sve naše kapacitete usmjeriti na obavljanje redovnih djelatnosti s ciljem očuvanja javnog zdravlja", saopćeno je iz HZJZ-a nakon što je Bernard Kaić, voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti, morao otkazati dogovoreni intervju N1 televiziji.
Četiri dana poslije, ravnatelj Capak i državna tajnica u Ministarstvu zdravstva Marija Bubaš nisu se pojavili u Saboru na okruglom stolu o Covidu u organizaciji saborskog zastupnika Stjepe Bartulice. Zabrana javnog istupanja na temu Covida nije, naravno, potez koji ima ikakve veze s epidemiološkom strukom i interesima javnog zdravstva: radi se isključivo o političkoj odluci koju Krunoslav Capak nije donio samostalno, nego mu je naložena, sugerirana ili, u najmanju ruku, blagoslovljena iz Ministarstva zdravstva, odnosno iz Vlade.
To je, naime, način na koji premijer Andrej Plenković shvaća funkcioniranje demokracije, novinarstva i javnog života: proglasi „netemom“ svaku temu koja ti je neugodna, proglasi završenom svaku raspravu koja ti može nanijeti političku štetu, maksimalno smanji prostor za glasove koji govore ono što ne želiš čuti.
Upravljanje korona-krizom, međutim, nije tema o kojoj se više nema što kazati, jednako kao ni, primjerice, ostavka koju je glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek iznudila od ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić, ili tajne akcije grupe Borg u izbacivanju Ivice Todorića iz vlasničke strukture Agrokora. Baš naprotiv, ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja o posljedicama odluka koje je Plenkovićeva vlast samovoljno donosila u korona-krizi.
Zašto je u Hrvatskoj od Covida preminulo više od 18 tisuća ljudi, što je ovu zemlju smjestilo na treće mjesto po smrtnosti među članicama Europske unije? Tko je, i na osnovu čega, procijenio koliko cjepiva treba Hrvatskoj, a riječ je o procjeni zbog koje su dosad uništeni i donirani milijuni doza, i bit će uništeni još milijuni, odnosno bit će doslovno spaljeno između 70 i 100 milijuna eura, bez troškova zbrinjavanja tog medicinskog otpada?
Kako je došlo do toga da je u samo tri države EU postotak cijepljenog stanovništva manji nego u Hrvatskoj? Od kojih su i čijih firmi, i po kojoj cijeni, kupovani Covid-testovi? Koliko su te firme zaradile na tom poslu? Zašto se manipuliralo podacima u svakom segmentu upravljanja krizom i kako to da su manipulacije uvijek bile vođene idejom da se olakša ili pomogne HDZ-u i Vladi?
Premijer Plenković ipak se nije u tolikoj mjeri udaljio od stvarnosti da bi mogao povjerovati u to kako će njegova riječ biti dovoljna da se zaustavi potraga za odgovorima na ova i brojna druga pitanja o Covidu u Hrvatskoj. On naprosto šalje poruku da je zavjera šutnje poželjni obrazac ponašanja: ta poruka sigurno će se primiti i u velikoj dijelu medija, i u redovima onih koji imaju što reći o zabranjenoj temi. To znači da će se do odgovora doći dužim i težim putem. Ali će se doći. Zna to i Plenković, no on se nada da će se u tom času nalaziti na sigurnom položaju u Bruxellesu.
