Nakon svjetske premijere u engleskom Sheffieldu u lipnju, dugometražni dokumentarni film "Paviljon 6" redatelja Gorana Devića regionalno je prvi put prikazan na Sarajevo Film Festivalu, nakon čega je u Hrvatskoj dobio značajan medijski prostor, a probudio pažnju tek dvoje filmskih kritičara. Oboje su film prepoznali kao važan dokument o pandemiji COVID-a 19 i posvetili mu laude, no ukupan saldo recepcije u Hrvatskoj govori da je "Paviljon 6" još uvijek medijski najzanimljiviji po tome što je prava za prikazivanje otkupio BBC, dok HRT nije pokazao nikakav interes za film. Štoviše, poznati antitalenti s Prisavlja ovaj put nisu sami promašili ceo fudbal; Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) cijela je dva puta odbio financirati projekt, ali su nakon Sheffielda shvatili o čemu se radi i osigurali mu podršku. Drugim riječima, film je najpoznatiji po jedinoj stvari na koju Dević, radeći divnu antropološku studiju pandemije, nije mogao utjecati, a to su tuđi promašaji i prateći hrvatski skandali.
Prije nego što se vidi njegova stvarna sudbina – što će se dogoditi tek nakon BBC-jevog emitiranja – valja podsjetiti na poseban fenomen relacije filmskog medija prema kovidkrizi. S jedne strane, filmska je industrija samo u prvim mjesecima lockdowna na blagajnama pala za pet do deset milijardi dolara, no kao da ni jedan cent nije pokušala vratiti eksploatacijom senzacionalističkog potencijala masovne katastrofe, pa tako ne pamtimo nijedan noviji holivudski hit s pandemijom u glavnoj ulozi. S druge strane, izuzetno vrijedni dokumentarni filmovi o COVID-u i kolateralnim posljedicama nisu doprli do publike ni približno kao neki raniji blockbusteri o virusima i znanstvenicima koji spašavaju čovječanstvo.
Ukratko, čini se da se na globalnoj razini film kao medij o pandemiji izrazio odbacujući je, vjerojatno zato što je svima trebao (i još uvijek treba) samo bijeg od te teme. Prvi primjer je kinesko-američki dokumentarac "76 dana", snimljen u Wuhanu u ranim danima širenja koronavirusa, s djelomično propagandnom namjerom da pokaže ekstremne uvjete u kojima su se kineski zdravstveni radnici nosili s fizičkim i emocionalnim posljedicama tada još slabo istražene zarazne bolesti.
Premijerno je prikazan u septembru 2020. godine na filmskom festivalu u Torontu, a 93 minute života u distopiji potpisuje trojac Hao Wu, Veixi Chen i autor koji se predstavlja kao anonimac. U zastrašujućem dokumentarnom materijalu svi su istovremeno žrtve i mogući širitelji zaraze – bolesnici koji umiru odvojeni od svojih najmilijih, članovi njihovih obitelji koji i sami strepe od virusa, zdravstveno osoblje koje puca pod frenetičnim ritmom spašavanja, ali i pod opremom u kojoj se doslovno guši, a na kraju i sama snimateljska ekipa kojoj povremeno pozlije od rada pod takvim fizičkim i psihološkim pritiscima. Osim što je težina situacije nesnosna, kamera intruzivno ulazi u detalje koje ne želimo vidjeti. Film je bio u najužem izboru za Oskara u kategoriji dugometražnih dokumentaraca, 2021. je osvojio Emi za iznimne zasluge u dokumentarnom filmu, stranica Rotten Tomatoes bilježi stopostotnu podršku kritike, ali nema podataka o gledanosti.
Drugi važan film je "Posljednje krstarenje" redateljice Hanne Olson, nevjerojatan zapis o izbijanju KOVID-a 19 na brodu Diamond Princess. Premijerno je prikazan 2021. na festivalu SXSW u Austinu u Texasu, nakon čega je stavljen na platformu HBO, no bez osobitih reakcija korisnika servisa. Diamond Princess je, podsjetimo, kruzer koji je u januaru 2020. isplovio iz Japana, da bi do 26. februara na brodu bilo više od 700 zaraženih koronavirusom, što je tada činilo više od polovice zaraženih izvan Kine. Brod i putnici su stavljeni u karantenu, a cijela je situacija, osim globalnog spektakla, postala i simbol opomene "novog normalnog" koje bi širenje virusa moglo dozvati.
Kamera nas vodi kroz noćnu moru koju su prolazili putnici i osoblje, zatočeni bez pouzdanih informacija o virusu, bolesti i odlukama vlasti o njihovoj sudbini, ali i segregaciju stranih brodskih radnika, koji su spavali u zajedničkim prostorijama, servisirali bolesne putnike i kao "esencijalni radnici" čekali na evakuaciju tjednima poslije bogate klijentele. Tako priča o Ukletom Holandezu COVID-a 19 funkcionira kao metafora za širu sliku društvenog raskola i nejednakosti koje je izazvala pandemija.
Nijedna nesuglasica u Devićevom filmu oko cjepiva ili COVID-a 19 ne završava ozbiljnim konfliktom, a svi se akteri otkrivaju kao fundamentalno nesigurni u fraze koje izgovaraju. Usredotočenost na tu dimenziju traumatičnog iskustva daje mu sasvim posebnu vrijednost
Napokon, vrijedi spomenuti i istraživački dokumentarac "U istom dahu" Nanfu Wang, koja je rekonstruirala odgovor kineskih i američkih vlasti na narastajuću prijetnju od virusa SARS-CoV-2, manipulacije informacijama, zataškavanja, propagandu i širenje dezinformacija iz službenih izvora. Film je premijerno prikazan u januaru 2021. na filmskom festivalu Sundance, a u augustu ga je HBO uvrstio na svoju platformu, također bez posebnog uspjeha. Znanja koja je Wang prenijela nisu ušla u mainstream.
Ako Devićev film uspije pridobiti publiku da se vrati u COVID traumu, a da se pritom ne osjeti izmaltretirano nego doživi katarzu, to će biti zato što je on potpuno drugačiji od ovih dokumentarnih kapitalaca. "Paviljon 6" ne otkriva takozvanu istinu o pandemiji, čak ni neki njezin mali segment, pa nitko ne treba strepiti da ga na ekranu čeka još jedno informiranje o stanju stvari ili čak dociranje. On ne nudi ni filozofsko/politički pogled na medicinski objekt i interakcije pacijenata i liječnika, kao što to čini Anton Pavlovič Čehov u svom "Paviljonu 6", koji je, usput, i u Jugoslaviji filmski uprizoren.
Devićev film o COVID-u je slagalica stanja, misli i ponašanja ljudi svih profila u prvom valu cijepljenja protiv COVID-a 19, koje se provodilo na Zagrebačkom velesajmu, odabranih tako da unutar kratkog standardiziranog medicinskog protokola – čekanje u redu, prijava, odgovori na pitanja o zdravstvenom stanju, cijepljenje i petnaestominutno čekanje na eventualne reakcije – otkrije zanimljivu društvenu dinamiku i interakcije među svima koji se u paviljonu nalaze. Ta je dinamika, jasno, u tijesnoj vezi sa stanjem izvan paviljona, epidemiološkom situacijom, informacijama iz službenih i neslužbenih izvora, političkim stavovima, teorijama zavjera itd., ali je unutar betonskih zidova primarno određuje želja za povezivanjem s drugim ljudskim bićem. Zato nijedna nesuglasica oko cjepiva ili COVID-a 19 ne završava ozbiljnim konfliktom, a svi se akteri otkrivaju kao fundamentalno nesigurni u fraze koje izgovaraju. Usredotočenost na tu dimenziju traumatičnog iskustva u svim njezinim manifestacijama daje sasvim posebnu vrijednost ovom uratku, koji nije samo dokument teškog vremena, nego i suptilan podsjetnik na važnost razumijevanja načina na koje se cijelo čovječanstvo nosilo s tom krizom, čak i kada su ti načini sasvim iščašeni.
Film u tom smislu govori univerzalnim jezikom; ljudi na Velesajmu sigurno su raspravljali o istim stvarima i u istim jezičnim konstrukcijama koje su pokupljene iz medija kao i ljudi na cijepnim punktovima bilo gdje u svijetu. Može se prigovoriti da Devićev dokumentarac ne korespondira sa stvarnošću, posebno s društvenim i političkim antagonizmima, kolapsom solidarnosti u rješenju zdravstvene krize i rastom populizma. Međutim, baš ga to čini potrebnim i neodoljivim. Ovaj film malo popravlja svijet, umjesto da lijeno eksploatira njegove toksične elemente.
