Europski parlament je u srijedu, 27. studenog, potvrdio drugu po redu Komisiju pod predsjedavanjem Ursule von der Leyen, koja svoj petogodišnji mandat počinje 1. prosinca. Svega 370 zastupnika ili 54 posto prisutnih glasalo je "za", što je najmanja većina u povijesti Europske unije. Europsku komisiju nisu poduprli svi zastupnici iz mainstream političkih grupacija koje su ovog srpnja, nakon lipanjskih europskih izbora, izabrale njemačku političarku na mjesto nove-stare predsjednice – konzervativci iz Europske narodne stranke (EPP), socijalisti, liberali i zeleni. Von der Leyen je tada podržao ukupno 401 zastupik EP-a.
Razliku u podršci dobrim je dijelom prouzročila kandidatura Raffaelea Fitta, kao najproblematičnijeg od 26 kandidata predloženih za nove povjerenike – EK se sastoji od toliko povjerenika i predsjednice, odnosno 27 funkcionera, koliko ima članica EU-a. Dosadašnji talijanski ministar vanjskih poslova i član postfašističke stranke Braćo Italije dobio je poziciju izvršnog potpredsjednika EK-a (jednog od šest) zaduženog za koheziju i reforme, na kojoj će raspolagati s 400 milijardi eura namijenjenih smanjivanju razlika među bogatijim i siromašnijim regijama Europske unije.
Njegov izbor za člana EK-a uvjetovan je činjenicom da je u Italiji na vlasti ta stranka pod vodstvom Giorgije Meloni, pri čemu sam Fitto, inače bivši član EPP-a, slovi kao relativno umjeren. Svejedno, socijaldemokratima je bilo sporno da tvrdo desna grupacija Europski konzervativci i reformisti (ECR) – čija su Braćo Italije najbrojnija sastavnica – dobije tako važnu dužnost te se na tren činilo da je njegov izbor upitan.
Nadolazeća Komisija mogla bi biti u napasti da, kako bi ostvarila svoje političke ciljeve, pogledava desno od tradicionalnog konzervativnog bloka EPP-a, ističe liberalni pravni stručnjak Alemanno u članku "Prvi put u povijesti mogli bismo gledati istinsku desnu Uniju"
EPP kojoj pripada Von der Leyen na to je zaprijetila blokadom izbora Terese Ribere na dužnost izvršne potpredsjednice zadužene za "čistu, pravednu i konkurentnu tranziciju". Riječ je o utjecajnoj funkciji koja objedinjava resore tržišnog natjecanja i prilagodbe na klimatske promjene, a španjolska socijalistkinja – smatrana drugom najvažnijom osobom nove Komisije – trebala bi u velikom stilu početi provoditi plan da Unija do 2050. postane karbonski neutralna.
Rezultat pritiska nije izostao. Prilikom saslušavanja u parlamentu Fitto je žestoko napadan zbog ideološke pozadine njegove stranke te prozvan "simbolom neofašističkog whitewashinga" (izbjeljivanje, odnosno praksa prikrivanja ili ublažavanje nečega kako bi se izgledalo bolje nego što jest). No, prošlog su tjedna tri centrističke grupacije postigle dogovor o tome da bez ikakvih promjena podupru kandidate za povjerenike koje je predložila Von der Leyen. Ona je očito uspjela uvjeriti ili ucijeniti šefove navedenih političkih skupina da prihvate sve kandidate u paketu. Fitta je na kraju poduprla i većina socijaldemokrata.
Otprilike 30-ak francuskih i njemačkih zastupnika iz ove grupacije glasalo je "protiv" ili bilo suzdržano (od ukupno 136), dok za Komisiju koju su mediji prozvali "VDL 2.0" nije glasala ni otprilike polovica zelenih. "Parlamentarna saslušanja kandidata za povjerenike formalno su izraz zdrave vladavine (...) U stvarnosti, velika runda saslušanja u studenom poslužila je samo daljnjoj diskreditaciji Parlamenta. Vođe najvećih političkih grupacija – konzervativaca, socijalista i liberala – proveli su deset dana dokazujući kako njihove procjene nisu utemeljene na zaslugama (...) To je simulacija procesa zasnovanog na činjenicama, instrumentalizirana od strane nacionalnih interesa i izborne taktike" – ovako je čitav proces izbora povjerenika komentirao belgijski dnevni list Le Soir.
Ocjena po svemu sudeći uvelike točna, podcrtana je i činjenicom da je ovo prvi put još od 1999. kako EP nije odbio nijednog predloženog kandidata. Jedina konkretna posljedica spomenutih saslušanja smanjene su ovlasti Olivéra Várhelyija: operativcu Viktora Orbána oduzet je nadzor reproduktivnih i spolnih prava te pripravnosti zdravstva, dok mu je preostala kontrola hrane, farmaceutskih proizvoda i dobrobiti životinja. U novoj Komisiji EPP ima 14 članica, odnosno članova, liberali pet, socijalisti četiri i ECR jednog, dok ostali pripadaju strankama nesvrstanim na europskoj razini.
Sastav EK-a posljedica je sastava Europskog vijeća – tijela sastavljenog od šefova nacionalnih vlada, koje predlaže predsjednika, odnosno predsjednicu Komisije – i Europskog parlamenta, pri čemu desno i krajnje desno orijentirani političari trenutno imaju natpolovičnu većinu u obje institucije, što je više negoli ikada otkako EU postoji, te vode ili podupiru vlade 14 država-članica. Klub EPP-a u parlamentu broji 188 zastupnika, a tri još desnije grupacije – ECR, Patrioti za Europu i Europa suverenih nacija – imaju njih 187, pa teoretska objedinjena desnica raspolaže s 375 od ukupno 720 zastupničkih mjesta. Bilo je mnogo priče o "vatrozidu" protiv krajnje desnice, odnosno konsenzusu mainstream stranaka da s njom neće koalirati. Socijalisti i liberali su kao uvjet potpore Fittu tražili da se taj načelni dogovor formalizira.
Radost Von der Leyen i predsjednice EP-a Roberte Metsole koja joj predaje dokument o parlamentarnoj potvrdi nove Komisije (Foto: Yves Herman/Reuters/PIXSELL)
Kako bi ih privoljela, Von der Leyen je pristala na donošenje pisanog dokumenta, ali je u njemu tek neobvezno izloženo da će EPP narednih pet godina surađivati sa socijalistima i liberalima. Komisija je mnogo nezavisnija od Europskog parlamenta nego što su to pojedine vlade u odnosu na nacionalna zakonodavna tijela. Jednom izabranu Komisiju gotovo je nemoguće srušiti: za izglasavanje nepovjerenja nužna je dvotrećinska većina prisutnih, koja uz to mora predstavljati natpolovičnu većinu svih eurozastupnika. To se nikada do sada nije dogodilo. Doduše, 1999. godine je već i sama najava izglasavanja nepovjerenja bila dovoljna da tadašnja Komisija pod predsjedavanjem nekadašnjeg luksemburškog premijera Jacquesa Santera kolektivno podnese ostavku.
Poanta je kako Von der Leyen ništa ne obavezuje da do kraja mandata kroz EP "gura" isključivo odluke u skladu s politikom socijaldemokrata i liberala, kao formalnih partnera EPP-a. Ni do sada se pojedine Komisije nisu u parlamentu oslanjale na unaprijed dogovorene većine, nego se ta većina često iznova preslaguje za svaku pojedinu uredbu. Ukratko, ističe liberalni pravni stručnjak Alberto Alemanno, "nadolazeća Komisija mogla bi biti u napasti da, kako bi ostvarila svoje političke ciljeve, pogledava desno od tradicionalnog konzervativnog bloka EPP-a". Štoviše, Von der Leyen to već radi.
U zamjenu za osiguravanje utjecajne pozicije Fittu, desničari ECR-a su u parlamentarnim odborima dali potporu gotovo svim predloženim kandidatima: postali su dio "operativne većine", ispričao je portalu Politico jedan funkcioner ECR-a. A pazar tu nije stao: za razliku od srpanjskog izglasavanja same Von der Leyen, ovaj sastav Komisije poduprla su i 24 zastupnika Melonijine stranke, uz još nekoliko desničara iz manjih stranaka. Kako je za prolazak u EP-u potrebna prosta većina prisutnih, "VDL 2.0" bi bila potvrđena i bez tih glasova, no ta bi potpora bila još manja od i ovako skromnih 54 posto.
A i ovako većinski desno orijentirana Komisija lako bi se mogla orijentirati još više udesno, odnosno, desne partije mogle bi dobiti još veći utjecaj: "glasovi krajnje desnice vjerojatno će Von der Leyen otvoriti put da progura neke od njenih najkonzervativnijih politika, istovremeno zadržavajući ugled zahvaljujući potpori europskih mainstream stranaka", ističe Alemanno. Naslov njegovog teksta, inače, glasi "Prvi put u povijesti mogli bismo gledati istinsku desnu Uniju".
Desnim tendencijama vjerojatno će uvelike pomoći i geopolitička pitanja, kao i prevladavajuća antimigrantska klima. Nova povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku, Estonka Kaja Kallas iz liberalne grupacije Renew, u uvodnom je govoru istaknula kako je pobjeda Ukrajine u ratu s Rusijom prioritet te da EU mora vojno, financijski i humanitarno podupirati Kijev "dokle god treba", kao i zaoštriti politiku prema Kini kako bi Peking prestao pomagati Moskvu. Kao prioritet je navela i mir na Bliskom istoku te načelno iskazala potporu dvodržavnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba, no u trosatnom saslušanju nije spomenula potrebu priznanja palestinske države.
Ruski rat u Ukrajini nazvala je kolonijalnim, ali na pitanja zastupnika ljevice o tome zašto i Izrael ne naziva terorističkom državom, kao što naziva Rusiju, zašto se ne zalaže za prekid diplomatskih i trgovinskih odnosa s Izraelom i embargo na izvoz oružja, naglašavala je potrebu sigurnosti Izraela, citirala Ben-Guriona i prolila par protokolarnih suza nad palestinskim žrtvama. Ostatak se uglavnom sastojao od floskula. Što se HDZ-ove Dubravke Šuice tiče, ona je u novom sastavu Komisije povjerenica za Mediteran (u prošlom se navodno bavila "demokracijom i demografijom"). Na izravna pitanja ("Kako ćete zaustaviti izraelsku okupaciju i masovno ubijanje? Hoćete li podupirati suspenziju sporazuma o asocijaciji EU-a i Izraela?") odgovarala je vrlo načelno.
Jedan novinar je primijetio da Šuica vješto barata žargonom europske birokracije – "ekonomski benefiti za današnjicu i sutrašnjicu", "mobilnost talenata", "upravljanje granicama", "nužnost holističkog pristupa"... Zato se pohvalila da se unazad godinu dana tri puta susrela s papom Franjom. Istaknula je, doduše, i realan problem, da o mnogim pitanjima ne postoji zajednički stav država-članica, što uvelike otežava poziciju Komisije.
Navela je kako treba ubrzati deportacije ilegalnih migranata, "u skladu s međunarodnim zakonima". Inače, Von der Leyen je izrazila interes i odobravanje za Melonijin plan da azilante deportira u Albaniju, koji su talijanski sudovi proglasili protuzakonitim. A u prvom obraćanju nakon potvrđivanja Komisije, istaknula je kako Rusija za obranu troši devet posto BPD-a, a EU u prosjeku svega 1,9 posto, i kako to treba promijeniti. Ukratko, slijedi daljnja militarizacija, od koje će koristi u prvom redu imati američke tvrtke.
Niz ostalih vrlo ozbiljnih teškoća koji muče Uniju je golem: geopolitička pitanja na stranu (premda ih iznimno intenzivira Trumpov povratak), tu su ekonomija koja zaostaje za SAD-om i Kinom, galopirajuća cijena stanovanja, fakt da u vjerojatno najrazvijenijem dijelu svijeta četvrtina djece živi na rubu ekstremnog siromaštva, potreba institucionalne reforme Unije uključujući ograničavanje prava veta, i brojni drugi. Nisu sve politike prethodne Komisije Von der Leyen bile posve regresivne: primjerice, tijekom pandemije koronavirusa pokrenuti su stotine milijardi eura vrijedni planovi ekonomskog i socijalnog oporavka. No ovdje ovlaš spomenute maligne tendencije ne ulijevaju previše optimizma: zakulisni neprincipijelni dogovori, pomicanje udesno, geopolitičko licemjerje i bešćutnost – pritom, u okviru ovog teksta nije dotaknuta ni desetina najvećih problema.
