Kada neki film na najutjecajnijem filmskom sajtu, IMDb-u, od nekoliko desetaka tisuća ocjenjivača dobije visoku prosječnu ocjenu, a pritom uvjerljivo najveći postotak otpada na onu najvišu, desetku, to je siguran znak da se ne radi o regularnom valoriziranju nego o ideološki motiviranoj propagandnoj kampanji.
Nama najpoznatiji takav slučaj jest "Dara iz Jasenovca", a na tom tragu je, iako bilježi nešto skromnije ocjenjivačke rezultate, i aktualni "Zvuk slobode", ostvarenje o borbi protiv trgovine djecom u pedofilske svrhe, koje se proglašava ikonskim filmom nove (američke) desnice. Doista, "Zvuk slobode" i "Dara iz Jasenovca" načelno su slični filmovi, u smislu da ozbiljnoj i kompleksnoj temi stradanja i traume pristupaju plošno i stereotipno, izvedbeno nedoraslo. "Zvuk slobode", nastao u nezavisnoj meksičko-američkoj produkciji, pritom je zanatski nešto kompetentnije realiziran, ponajprije na planu montaže.
S druge strane, "Dara iz Jasenovca", državno izdašno dotirana iz budžeta Republike Srbije, ima jednu pamtljivu scenu – igru muzičkih stolica na koljački način – i načelno zanimljivu metaforu o ubijenim logorašima u nekoj vrsti nebeskog vlaka, što se za "Zvuk slobode" ne može reći. Naime, usprkos dramatičnoj temi i koloristički dojmljivoj fotografiji kao svom najboljem, zapravo jedinom vrijednom sastojku, potonji uradak sav je nekako ravan i bezličan, nema nijednu snažniju scenu, a njegova temeljna simbolika dječjeg udaranja "ritma slobode" niti je originalna, niti polučuje naročiti efekt.
"Zvuk slobode" nastao je prije pandemije kao projekt dvojice Meksikanaca, producenta Eduarda Verásteguija i režisera i koscenarista Alejandra Monteverdea, te američkog life coacha i humanitarca hrvatskog porijekla Tonyja Robbinsa (pravo prezime mu je Maharovic), glavnog financijera neprofitne organizacije za borbu protiv trgovine djecom koju je osnovao američki mormon Tim Ballard, čijim djelovanjem je film vrlo slobodno inspiriran. Gotov proizvod trebala je distribuirati velika holivudska kompanija 20th Century Fox, no od toga se odustalo nakon njezina potpadanja pod Disney, pa su tvorci filma otkupili prava i pronašli novog distributera – mormonsku tvrtku znakovita imena Angel Guild.
Ona je crowdfunding kampanjom skupila pet milijuna dolara potrebnih za ozbiljnu distribuciju s učinkovitim pratećim marketingom, te je "Zvuk slobode" postao veliki ljetni hit u američkim kinima odražavajući uspon nove desnice. Istini za volju, film o Ballardovim herojskim naporima u spašavanju latinoameričke djece – kao, uostalom, ni "Dara iz Jasenovca" – nije primitivna propaganda (čak se ne spominje ni da je Ballard mormon), a umjesto kršćanskog fundamentalizma prevladava univerzalističko-humanistička perspektiva.
Problem je međutim kreativna nedoraslost: spoj krimi-drame u prvom i akcijskog filma u drugom dijelu, "Zvuk slobode" na oba je polja – osobito akcijskom – trom i neuvjerljiv. Protagonist Ballard u drvenoj izvedbi nekoć obećavajućeg Jima Caviezela potpuno je nezanimljiv, djeca-žrtve svedena su na funkcije, nema jakog negativca (zločinka u izvedbi Yessice Borroto Perryman snažno je uvedena, ali je poslije zaboravljena), a jedini izražajni lik, Ballardov pomagač kriminalnog porijekla (jako dobri Bill Camp), ne dobiva prostor da se razmaše.
Dominantno dosadan, lišen stvarne emocije i ikakve intrigantnije ideje, pa makar i desničarske, s pompoznom uporabom glazbe, estetski sveden na lijepe boje i lijepa, sadržaja lišena lica spomenute negativke i glavne žrtve, jedanaestogodišnje djevojčice (Cristal Aparicio), "Zvuk slobode", kao i "Dara iz Jasenovca", naprosto je kič film za brzi zaborav.
