Prošlog tjedna, u srijedu 8. septembra, grupa od tridesetak ljudi iskrcala se s katamarana na zadarskom otoku Molat. Mahom vremešni ljudi, obučeni svečano, u rukama su nosili vijence, cvijeće i lampione, sporo koračajući u smjeru nekadašnjeg talijanskog koncentracijskog logora koji je bio otvoren od 14. juna 1942. do 9. septembra 1943. Svi oni su članovi Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Zadra i Zadarske županije te Udruge logoraša iz Dalmacije u talijanskim fašističkim logorima, a neki su i članovi obitelji zatočenih i tragično preminulih.

Da nema ovih ljudi, od kojih je većina zagazila u osmu deceniju života, malo tko bi čuvao sjećanje na žrtve i strahote jednog od najokrutnijeg fašističkog logora kroz koji je, prema nekim podacima, prošlo između 10.000 i 20.000 ljudi, a umrlo oko tisuću. Među okupljenima nije bilo predstavnika zadarske gradske i županijske vlasti. Molat nema status jedinice lokalne samouprave, već administrativno pripada Gradu Zadru.

Osmi dan septembra, oslobođenje logora Molat i kapitulacija Italije, za još uvijek žive bivše logoraše je nešto kao praznik, drugi rođendan. Jedan od njih je Boris Matulić, 94-godišnji Molaćanin, koji nas je dočekao u dvorištu svoje kuće, baš na onome mjestu odakle su ga karabinjeri odvojili od majke 15. marta 1943. kada je imao 16 godina. Vitalan čovjek, dobrog stasa i iznimne memorije, u nekoliko minuta nam je sumirao svoja sjećanja na preživljavanje u logoru. Borisa su, kao i mnoge zatočene, fašisti zarobili jer je njegov stariji brat Marino pobjegao u partizane. Odveli su ga iz osvete, kaže on. Pitamo ga je li on razmišljao otići za bratom.

- Da smo majka i ja otišli u partizane, ne znam što bi tek tad bilo s nama. Moj brat je stradao u borbi u Bosni iste godine, nikad nismo saznali gdje točno. Samo znamo da se borio bez municije - govori Boris.

- Strah i glad, po tome pamtim logor. Nisu davali vode, a hranili su nas slanim srdelama. Napraviš nešto što im se ne sviđa, oni te objese na stup srama. Nekima su obitelji slale pakete, Talijani bi to držali po sedam dana dok se sve ne usmrdi, tek onda bi dali onome za koga je. Bilo je svakakvih bolesti, evo ja sam imao žuticu. Mene je spasio neki njihov doktor, pogledao me i rekao na talijanskom "mali dječak." Ja sam mu tad zapjevao "Giovinezza, Giovinezza" (talijanska fašistička himna, op.a.), to sam još ranije naučio od djece u školi. Dao mi je neki lijek i tako sam preživio - prepričava Boris koji je nakon rata postao pomorac i obišao čitav svijet.

Spasio se fašističkom "Giovinezzom" – Boris Matulić

Na otoku postoji groblje logoraša koje su napravili Talijani. U 62 rake, koje su obilježene jednoličnim malim stupovima, sahranjen je nepoznat broj ljudi. Na središtu groblja nalazi se spomen-obelisk s ugraviranom petokrakom i godinom podizanja - 1989. Na početku su umrli sahranjivani na starom mjesnom groblju, no kako je broj žrtava rastao, fašisti su napravili posebno groblje. Svjedoci govore da je pogreb žrtava uvijek vodio katolički svećenik, a da je na otok nekoliko puta došao i pravoslavni svećenik, jer je među zatočenima bio i određen broj pravoslavnih Srba. Izmučene glađu i bolestima, žrtve su na kraju posve licemjerno pokapane uz vjerski obred.

Predsjednik Udruge zadarskih antifašista Miljenko Letinić nije siguran gdje počiva njegova sestra koja je u logoru umrla u dobi od godinu i pol. Njegova majka je sa četvero djece odvedena na Molat. Najstarija sestra imala je šest godina. Miljenkov otac je kao partizan sudjelovao na napadu na karabinjersku stanicu u Božavi na Dugom otoku, poslije čega su fašisti napravili veliku raciju. Njegov otac je u početku bio osuđen na smrt, ali je zahvaljujući zadarskom biskupu kazna preinačena na doživotnu robiju u Italiji, odakle je oslobođen. Tako se prije 77 godina, godinu dana nakon oslobođenja Molata, rodio Miljenko.

Bunar je bio u zabranjenoj zoni – Ljubica Vrcelj

Na groblju logoraša upoznali smo Ljubicu Vrcelj iz Bukovića kraj Benkovca. U pratnji unuke iz Beograda, Ljubica je prvi put nakon odlaska iz logora smogla snage da se uputi na mjesto gdje je provela najgora tri mjeseca u životu. Danas joj je 85 godina, a u logor je dopremljena s nepunih sedam. S njom su bile majka i mlađa sestra, beba od pet mjeseci.

- Moj otac je bio partizan. Poginuo je u aprilu 1943., a nas su odveli u junu. Došli su pred našu kuću i zapalili cijelo imanje. U najbistrijem mi je sjećanju ostao bunar kraj logora, iz kojeg je bilo zabranjeno piti iako smo stalno bili žedni. Spavali smo na slami u šatorima. Pošto je logor bio uz obalu, iz mora se širio miris truleži od fekalija. Hrana je bila nejestiva, davali su smrdljivu juhu od koje bi nam došla muka. Moja sestrica je po izlasku iz logora imala osam mjeseci i čim smo se vratili ona je umrla, izmučena od gladi i svakojakih bolesti. Ne može se opisati kako je bilo, samo onaj tko je ovdje bio zna o čemu govorim - priča Ljubica.

Nešto dalje od groblja, hodajući nizbrdo, dolazimo do središta nekadašnjeg logora koji je bio smješten u uvali Jazi. Čak i da nemamo informaciju o postojanju logora na ovom mjestu, zbog očuvane infrastrukture sasvim je jasno i golim okom vidljivo nekadašnje prisustvo vojske. U okruženju se nalazi pet karaula, u središtu je kamena dvokatnica koja je služila kao talijanska zapovjedna zgrada. Pokraj nje su i dalje četiri spojena stupa na koje su bili vješani logoraši. Nešto dalje nalazi se stari bunar s vodom kojem logoraši nisu smjeli prići, a na jednoj osmatračnici nalazi se spomen-ploča sa svim podacima, postavljena 2003. godine. Osim toga, u središtu mjesta nalazi se očuvan spomenik palim borcima, s imenima poginulih Molaćana. Područje logora je zaštićeno, a Ministarstvo državne imovine je zgradu u kojoj je bio štab namjenski darovalo Gradu Zadru.

Strah i glad, po tome pamtim logor. Nisu davali vode, a hranili su nas slanim srdelama. Napraviš nešto što im se ne sviđa, oni te objese na stup srama, kaže Boris Matulić (94)

Vladimir Alavanja, tajnik Udruge logoraša iz Dalmacije u talijanskim fašističkim logorima i bivši kustos odjela Muzeja grada Zadra u Narodnom muzeju, govori da je dosad oko 800.000 kuna uloženo u obnovu zgrade, za krov i spoljne radove, ali je obnova u zastoju. Smatra da bi uz suradnju Ministarstva kulture i Grada Zadra tu morao biti uređen muzej. U petom mjesecu ove godine Alavanja je u Zadru postavio izložbu "Mussolinijevi koncentracijski logori na tlu Hrvatske", a od 25. jula izložba je smještena u bivšem talijanskom štabu na Molatu. Od logora, na izložbi su prikazani oni na Molatu, Ošljaku, Ugljanu, Zlarinu, Lovranu, te Kampor na Rabu. Do 8. septembra, kada je obilježeno oslobođenje logora, izložbu su pogledala ukupno 482 posjetitelja.

Okupljanje pored spomenika

Posebno zainteresiran za arhivsku građu je Jakov Jukić, 94-godišnji partizanski borac, pripadnik Desete dalmatinske brigade, kojeg smo upoznali ovog ljeta na obilježavanja Dana ustanka naroda u Srbu. Govori nam da uopće ne dovodi u pitanje svoj dolazak na ovakva mjesta, smatra da je to "njegova obaveza dokle god može stajati na nogama". Pitamo ga što zna o logoru na Molatu i da li je poznavao nekog tko je ovdje bio.

- Znao sam barem jednu trećinu ljudi koji su ovuda prošli. Bilo ih je od Metkovića, cijelog zaleđa, pa preko svih ovih otoka. Odavde su ih vodili u Italiju, neke u Trst, neke u Anconu, u razne zatvore i logore. Najmučnije je što im je voda dijeljena šalicama, a onda bi im je fašisti još i prosipali. Kad bi dovodili majke i djecu ne bi im dali baraku, nego bi ležali pod vedrim nebom. To je bilo strahovito vrijeme - prepričava Jukić koji je rodom iz Muća, a od kraja Drugog svjetskog rata živi u Zadru.

Zadarskim antifašistima je važno da svake godine obiđu Molat, ali muči ih ignoriranje zadarskih vlasti i revizija povijesti koja uzima maha. Nikola Dobre, 88-godišnji predsjednik Udruge antifašista Zadarske županije, kaže da je uništeno preko 60 posto spomenika palim borcima i žrtvama fašizma na području te županije. Sva obraćanja gradonačelniku Zadra Branku Dukiću postala su potpuno besmislena, govori on.

- Sve ovo što ste danas vidjeli na Molatu, ali i mnoga druga stratišta, to se sustavno omalovažava. Strašno je što je u Zadru Ulica žrtava fašizma ponijela ime Ulica žrtava Bleiburga. Naš gradonačelnik ne želi slaviti Dan oslobođenja Zadra 31. oktobra, kaže da ne priznaje partizanske praznike. Tako govori i Zlatko Hasanbegović u Zagrebu. To je sramotno i tragično – zaključuje Dobre.