Industrijska zona, smještena na periferiji Luckenwaldea, gradića južno od Berlina, ničim ne odaje da se na toj lokaciji do travnja 1945. nalazio jedan od prvih i najvećih logora nacističke Njemačke za ratne zarobljenike. Od nekadašnjih zgrada uprave logora Stalag IIIA i tridesetak kamenih baraka, u kojima je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo zarobljeno preko 200.000 logoraša, mahom pripadnika savezničkih snaga, nije ostalo ništa. Slučajni prolaznici s prvim informacijama o nekadašnjem logoru mogu se susresti tek ako zađu u obližnju šumu, gdje još uvijek počivaju tijela 4000 Sovjeta, sahranjenih u masovnim grobnicama, i oko 95 jugoslavenskih ratnih zarobljenika. Mnogi od njih dobili su pojedinačne grobove s nadgrobnim spomenicima.

"Ovde počiva jugoslovenski ratni zarobljenik Stanković Dragoslav koji doživi 42 godine. Večna mu pamjat. Spomenik mu podiže njegov drug Ranko Bogdanović", stoji ćirilicom napisano na jednom od njih. "Ovde počiva naša ćerka Milanka Sudar. Spomenik podižu roditelji Ilija i Milica", piše na drugom, postavljenom u znak sjećanja na petomjesečnu djevojčicu koja je preminula u logoru. Oba spomenika donedavno su bila prikrivena mahovinom i plijesni. Zahvaljujući grupi mladih iz Srbije i Njemačke, koji su u Luckenwaldeu organizirali radnu akciju, prošlog ljeta vraćen im je stari sjaj. Holger Raschke, aktivist udruge Inwole iz Potsdama i jedan od sudionika akcije, u razgovoru za Novosti kaže da groblje jednom godišnje uredi gradska uprava.

- Zbog toga stanje u kojem smo zatekli njegov jugoslavenski dio i nije bilo tako loše. Međutim, zapušteni nadgrobni spomenici dokazuju da su ga proteklih desetljeća ciljano obilazili tek rijetki pojedinci. Za razliku od drugih skupina zarobljenika koji su bili zatočeni u Stalagu IIIA, povijest onih jugoslavenskih najmanje je istražena. Vjerojatno je tome doprinio i raspad Jugoslavije - govori Raschke.

"Ovde počiva jugoslovenski ratni zarobljenik Stanković Dragoslav koji doživi 42 godine. Večna mu pamjat. Spomenik mu podiže njegov drug Ranko Bogdanović", ćirilični je natpis na jednom nadgrobnom spomeniku

Prvi zarobljenici u Luckenwalde su dopremljeni 1939. godine iz Poljske, nakon njemačke invazije na tu zemlju. Nacističke snage prisilile su ih da podignu prve barake, u koje su u narednim ratnim godinama dovođeni i zarobljenici iz drugih zemalja koje je napala nacistička Njemačka: iz Francuske, Nizozemske, Sovjetskog Saveza... U logor su stizali čak i s prostora Sjeverne Amerike, a iz njega su na prisilni rad potom slani na farme i u tvornice širom vojnog okruga. Poznato je da su prvi jugoslavenski ratni zarobljenici dovedeni nakon izgubljenog Aprilskog rata, odnosno invazije sila Osovine na Kraljevinu Jugoslavije u prvoj polovici 1941. U Stalagu IIIA, gdje su za njih bile rezervirane dvije zgrade, sveukupno ih je za četiri godine rata završilo nekoliko tisuća.

Iako Stalag nisu bili koncentracijski logori, životni uvjeti u njima bili su iznimno loši. Prenatrpanost, epidemija tifusa i razne infektivne bolesti bili su dio svakodnevice. Podjela hrane se cinično koristila da bi se stvorilo rivalstvo i potakla produktivnost, jer su poslušniji logoraši dobivali veće obroke, dok su oni manje poslušni ostavljeni da gladuju. U logoru su rađana i djeca, koja su umirala zbog gladi i loših higijenskih uvjeta, a u ophođenju prema logorašima veliku ulogu imala je rasistička ideologija. Slaveni, Židovi i vojnici iz kolonijalnih zemalja bili su lošije tretirani od onih iz zapadnoeuropskih zemalja. Daleko najgori tretman imali su pripadnici Crvene armije, jer Sovjetski Savez nije bio potpisnik Ženevske konvencije. Osim toga, Staljin ih je smatrao izdajicama domovine, pa su u Stalagu IIIA jedini sahranjivani u masovne grobnice, bez vojnih počasti. Iako su infrastrukturu nekadašnjeg logora od njegovog oslobođenja u travnju 1945. koristile sovjetske jedinice smještene u Istočnoj Njemačkoj, ukupno 71 masovna grobnica nije ekshumirana do danas.

- Tijela francuskih i talijanskih zarobljenika su odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata premještena u njihove matične zemlje, dok su jedini preostali ostaci oni sovjetskih i jugoslavenskih vojnika. Prije nekoliko godina lokalne vlasti su podigle spomen-obilježje za sve žrtve, uključujući popis poznatih imena. Pošto nema mnogo ljudi koji se brinu o jugoslavenskom groblju, budućnost svih pojedinačnih grobova je neizvjesna. Postoji mogućnost da u bliskoj budućnosti budu sklonjeni - govori Holger Raschke i dodaje kako članovi gradske uprave smatraju da nakon podizanja zajedničkog spomen-obilježja više ne postoji potreba za pojedinačnim nadgrobnim spomenicima.

- Prije nekoliko godina dobili su suglasnost srpskog veleposlanstva, koja im je potrebna za poduzimanje bilo kakvih akcija. Na kraju su se, pod uvjetom da se očiste nadgrobni spomenici, složili da groblje neće dirati još nekoliko godina. Nažalost, naša grupa aktivista nije ih bila u mogućnosti renovirati, ali su nakon čišćenja barem imena preminulih ponovno postala vidljiva. Nakon svega smo shvatili da želimo saznati više o osobama koje su ondje sahranjene - kaže naš sugovornik.

Zbog toga je njemačka udruga Inwole, u kojoj je zaposlen Raschke, u suradnji s Omladinskim centrom Crna kuća iz Novog Sada pokrenula projekt "Okamenjena sjećanja". Plan mladih okupljenih oko projekta je da sačuvaju sjećanje na zaboravljeno jugoslavensko groblje i da saznaju što više informacija o onima čiji su životi oduzeti u Stalagu IIIA, kao i o onima koji su preživjeli logor. Sve koji imaju moguća saznanja o logorašima, fotografije ili pisma koja bi mogla pomoći da se dozna više o povijesti toga mjesta, pozivaju da provjere listu imena sahranjenih Jugoslavena u Luckenwaldeu, objavljenu na stranici historyfrombelow.org, i potom ih kontaktiraju putem e-maila (historyfrombelow.project@gmail.com) ili društvenih mreža. Na popisu se nalazi veći broj ljudi rođenih u Srbiji, nekolicina njih iz dalmatinskog zaleđa, a porijeklo većine žrtava do danas je nepoznato.

- Do sada smo dobili odlične povratne informacije i kontaktirala nas je nekolicina osoba, među kojima mlada žena čiji je pradjed na objavljenom popisu. U Stalagu IIIA je završio kao mladić 1941. godine, a ubrzo nakon dolaska ondje je preminuo. Sahranio ga je njegov prijatelj, koji je također snimio fotografiju nadgrobnog spomenika. Nakon završetka rata i povratka u Jugoslaviju dao ju je sinu pokojnika, odnosno djedu žene koja nam se javila. Ta fotografija i danas visi na zidu njihove dnevne sobe. Budući da njegov spomenik još uvijek stoji na groblju, zauzvrat smo joj poslali nove fotografije. Nedavno nam se javila i žena čiji je djed uspio preživjeti logor - govori Holger Raschke.

Tako su, dodaje aktivist, već prikupili dio informacija o zaboravljenoj povijesti jugoslavenskih ratnih zarobljenika, ali i potaknuli cijele obitelji da počnu razgovarati o vlastitoj povijesti.