Charles Reznikoff: Holokaust (s engleskog preveo Ivan Sršen, Sandorf, Zagreb, 2020.)
Prvak američke pjesničke skupine objektivista, na nacionalnoj razini priznat tek 1970-ih, Charles Reznikoff (1894. – 1976.) jedan je od većih pjesničkih eksperimentatora 20. stoljeća. Svoje je kapitalne pjesničke knjige, zapravo vrlo (vrlo) duge poeme, bazirao na sudskim dokumentima koje je pretvarao u stihove, korigiravši ih onoliko koliko je bilo potrebno za postizanje boljeg ritma i veće koncentracije na tematsku suštinu. Nema u njega metafora, poredbi ima vrlo malo, eksplicitnog iskaza emocija nimalo, jezik je krajnje jednostavan, a opet, zahvaljujući svom sadržaju i ritmu, vrlo efektan. "Holokaust" je izvorno objavio 1975., i to je jedna od rijetkih njegovih knjiga koja je imala nacionalno afirmiranog izdavača (većinom je objavljivao samizdate, ponešto kod malih nezavisnih nakladnika). Ohlađenim stilom prikazuje užase nacističkih zločina nad Židovima, ali u završnici ostavlja prostor nadi kroz uratke o onima koji su uspjeli pobjeći iz logora i s inih stratišta, sve to beskrajno daleko od sentimentalnog spielbergovskog pristupa s patetičnim ispadima. Posve suprotno, Reznikoff je pronašao jezik kojim pisanje poezije nakon Auschwitza izmiče barbarstvu.
Željko Funda: Lepoglava (Disput, Zagreb, 2021.)
Sedamdesetjednogodišnji kajkavski i haiku pjesnik te dramatičar Željko Funda objavio je jedan od luđih, u dobrom smislu riječi, romana hrvatske književnosti. "Lepoglava" tematizira interakciju ustaša iz poznate kaznionice pretvorene u koncentracijski logor, logoraša i civilnih stanovnika naslovnog zagorskog gradića profilirajući tridesetak likova po principu narativnih parova – svaki par čini poglavlje ispripovijedano u trećem licu te poglavlje unutarnjeg monologa jednog od likova iz tog prethodnog poglavlja. Likovi se kreću u rasponu od povijesnih (ustaški krvnici Ljubo Miloš i Maks Luburić, prvakinja čuvene lepoglavske čipke Danica Brössler i dr.) preko fiktivnih do intertekstualnih (Leone Glembay kojem Funda pridružuje izvanbračnog sina, ustaškog oficira), nekolicina ih doseže do statusa protagonista, a ostali ostaju ekspresivni epizodisti. Kritika ustaštva i građanskog oportunizma je razorna, ali ne i jednodimenzionalna, prizori nasilja brutalni su, seksa (s ovcama) neočekivani, a autorovi postupci uključuju ultimativnu dijalogičnost, avangardističku svedenost na usklične iskaze odnosno krikove, pasaže na kajkavskom, svojevrsne zbirke crnohumorno morbidnih ustaških gangi i loših viceva. Riječ je o modernističko-naturalističkom progrotesknom pristupu povijesti kakav se rijetko susreće na ovim prostorima, svježine neviđene od sjajnog i podjednako ludog, iako na ponešto drugačiji način, romana "Schnitt" Igora Marojevića.
Franjo Nagulov: Bilo jednom na Divljem istoku (Meandar, Zagreb, 2020.)
"Zlatko je Srijemac poludio." Posljednja je to rečenica trećeg romana poznatog pjesnika i kritičara Franje Nagulova, kojom se u završnici otvoreno referira na posljednju rečenicu "prve proze hrvatske moderne", priče "Misao na vječnost" Janka Leskovara iz 1891. Na kraju svog uratka Nagulov, slično kolegi pjesniku Marku Tomašu u njegovom iste godine objavljenom romanu "Nemoj me buditi", postavlja dvojbu je li se (sve) ono što smo čitali prije doista dogodilo ili je izmaštaj pomaknutog uma pripovjedača u prvom licu. No dok je Tomašev orijentir američki tvrdokuhani krimić i film noir, Nagulovljev je špageti-vestern, o čemu svjedoče naslov romana i osebujni završni obračun. A između špageti-vesterna i hrvatske moderne vinkovački je književnik smjestio (samo)percepciju samostalnog umjetnika koji jedva preživljava s mizernim honorarima i žudi stalno zaposlenje što mu neprestano izmiče, jer mu fali političke podobnosti i umreženosti u poraznoj provincijskoj društvenoj stvarnosti. Gusta narativna koncepcija bazira se na vrtnji radnje ukrug, uz minimalne varijacije i uporabu uglavnom vrlo dugih i složenih rečenica, reklo bi se "baroknog tipa". Zamor i bezizlaznost egzistencije savršeno se poklapaju sa zamorom i bezizlaznošću naracije u ovom pametno oblikovanom romanu.
