Knjizi priložena biobibliografska bilješka tvrdi kako je Franjo Nagulov (1983) do sada objavio ukupno sedam pjesničkih knjiga, dok neke druge, online dostupne i tek nešto starije – pored dva romana i jedne književnoznanstvene studije – poimence navode čitavih deset pjesničkih naslova. Nisam istraživao što je ovome nepodudaranju uzrok; možda neka isključivo digitalno dostupna izdanja autor više ne smatra ‘punopravnima’, ili se, moguće, nekih knjiga iz tko zna kojih razloga odrekao. U sasvim heurističkom slučaju da je u pitanju potonje, zanima me kakva će, kada ga pjesnik ‘prespava’, u tom smislu biti sudbina ‘Zimskog računanja vremena’ (MeandarMedia, Zagreb). Iz više razloga bi, naime, na ovu knjigu bilo dobro zaboraviti.
Uvrštenih pedesetak pjesama podijeljeno je u deset, s iznimkom posljednje, kvantitativno ujednačenih cjelina. Pjesme su ispisane bez strofa, pretežno dugim stihom, uz vrlo malo uvriježene pjesničke protetike i izbjegavanje stilskih figura (u najmanju ruku onih zvučnih, sintaktičkih i tropičkih), te se počesto nameće pitanje zašto su ove opsežne, mahom referencijalnoj funkciji podređene rečenice (nerijetko pomalo nezgrapno) uopće razlomljene u stihove. Izvedbeno, sastavci su također poprilično ujednačeni, što je slučaj i s kvalitativnom ravni: mimo nekoliko obećavajućih uvodnih stihova i ispovjedno potresnih mjesta u ciklusu ‘Sve o mojoj majci’, riječ je većim djelom o pjesnički nefunkcionalnom, neuvjerljivom proizvodu. Kada se figure ipak jave, čitateljica ubrzo požali izostanak dotadašnje stilske askeze. U ‘smjeloj’ poredbi djeca će biti prostodušna kao um dvojnih državljana, na što će se – jednako beskompromisno – nastaviti metaforički niz kao posuđen iz legendarnoga ‘Vrućeg kaja’: na taj način uspješno ću oploditi vragolastu breskvicu / jugoslavenske prijestolnice, pohvalit će se protagonist. Ovdje dolazimo do ranije mahom izostavljenih, tzv. figura misli, među koje pripadaju i hiperbola i litota, te iznad svega ironija.
Za pretpostaviti je, naime, da je Nagulov ovaj teško čitljivi i višestruko uvredljivi kompendij narativnih veduta (ne)realiziranih ljubavnih avantura u kojima je stalno prisutan eksplicitni paralelizam (ne)realiziranog ljubavništva i analognog autorskog ostvarenja, tinejdžerskih da-sam-barem-Bukowski ispada poput osim njezina gramatički neispravnog pisanja upitne literarne vrijednosti / hvalio sam i njene neozbiljno velike sise, i trećerazrednih pokušaja humora u stilu – stavljajući imaginarnoj studentici književnosti u usta komentar na njegovu ‘muškost’ – Bože, ovaj je autor veći od svojih djela!, barem pokušao ironijski kodirati. Nekoliko je signala da je za tim moguće postojala određena želja i namjera – prije svega da se ironizira vlastita autorsko/ljubavnička pozicija, što se, međutim, na kraju uglavnom svelo na gestu. Tek na samom kraju, u zaključnome ‘Pismu čitateljice’, protagonistica savjetuje da stavove izrečene u ovoj knjizi uzmete s rezervom, i to zato što ni jedan autor ne pati toliko od nerealizirane potrebe za zasnivanjem obitelji kao Nagulov. Tako će, valjda kao signal ‘ironičnog’ ili ‘lokal-koloritnog’ seksizma protagonista, djevojke u šetnji biti krštene dragovoljnim dvonožnim objektima, srijemskim pičkama; potencijalnu partnericu treba zajašiti, svoju jednokratnu kobilu, i upirati u nju svom silinom dok, / onako pijana, / ne počne vrištati od bolova, dok spremačice na poslu, od njih ne očekujući smisleno pitanje uvjetovano potrebom / za pričanjem, protagonist ostavlja na miru da kroz narednih trideset minuta / nabroje one koji jučer nisu bili / u crkvi.
Nakon niza ciklusa u kojima se – jelte, ironijski – razlaže pozicija razočaranog samca, donosi niz portreta (ne)suđenih ljubavnica, razmatraju krvavi obračuni s njima, metamoforze istih u predatorice koje vrebaju neiskusnoga pjesnika-namjernika i slično (ciklusima se privid strukture nastoji dati nakalemljenim postupcima poput provlačenja sastavaka kroz boje semafora ili dane u tjednu), dok naposljetku ‘Demantiji’ pozornicu ne prepusti onim do tada opjevanima – Paoli, Jasmini, Lani…, koje redom osporavaju ranije, makar i kao neuspjele predstavljene švalerske priče. To što se kroz čitav rukopis protagonist eksplicite identificira s autorom, naravno, za njegov ontološki karakter nije od veće važnosti. Rečeni, neoženjeni alkoholičar osuđen na smrt u samoći i bijedi / pišući knjige koje nitko ne čita, sam si je postavio više puta podvučenu dijagnozu. A čitateljica, pretpostavit ćemo, tim nečitanjem nije previše propustila.
