Počelo je s kanarincima. Držali smo ih u krletkama na balkonima. Ne sjećam se njihova pjeva, ali sjećam se bijega i tko im je pomogao. Godinama je majka prepričavala da je slučajno ostavila male metalne rešetke ne dobro zabrtvljene i da su ptice, puf!, kako im je u prirodi, samo odletjele. Krletka je završila u zidnome ormaru u kuhinji i više nikad nismo imali pticu.
Potom su došli pilići, na deseci pilića u kutijama za Uskrs, sv. Duju, nikad ih nismo donijeli doma, ali zagledavali bi se u njih u kutijama. Ne mogu se jasno sjetiti jesmo li ikad pomislili: to su zapravo počeci kokoši sa sela, iz tetina kokošinjca. Piliću smo, na selo, uvijek došli ili prerano ili prekasno. Stalno smo doživljavali iteraciju jaje-kokoš priče. Kući bismo spakirali ili deset jaja ili jednu kokoš. Nama je prvo bilo ovisno o onome što je selo te godine nudilo da preživi zimu.
Po pitanju estetike, na selu smo gotivili kosa, i po izgledu i po pjevu. Crnu pticu žuta kljuna. Napunio bi i praznu šumu, krošnja bi se, kako i sve mekano u meni, odmah razlistala čim bi krenuo dozivati sunce da izađe, prirodu da se ipak malo pravi važnom.
Nešto kao i ambiciozna učiteljica koja je htjela da slažemo ždralove od papira, kako su ih slagali i u „Sadako hoće živjeti“, pa sam ko dijete mislila da je ždral ptica koju pravi čovjek, sam, od svojih ruku, od papira, i to me užasno prestrašilo. Nisam ih znala složiti, ne znam ni danas, ali dobro sam naučila kako izgledaju i njihovu simboliku. Ptica je svugdje, uvijek, simbol nečega, kod Poea smrti, u starih Slavena nade (kako koja, ajde!), kod Defoea prijateljstva (ona luda papiga Poll!), za nesretne predpubertetske ispade i simbol ljepote, svi ćemo iz pačića postati labudovi, i to kakvom konvergencijom!
Onda ti golubovi, ti golubovi koji bi uvijek nekako smetali, uvijek bi bili na putu, prepreka kroz koju u gradu moram proći nogama, kao kad autom u zaleđu prolazim kroz stado ovaca. Osjećaj nije isti, odstupam od njih, bojim se da će mi krilom opaliti plesku i onda se posrati na mene, i to je sve što osjećam prema golubu. To će se promijeniti, godinama poslije, na Zrinjevcu, kad u disonanci gugutanja razaberem jednog delikventa, odbačenog, izoliranog i nahranim ga rižinim krekerom. Posrat će me, on ili netko od njegovih kolega, ali neću im zamjeriti. Tog sam dana dobila neke pare i povjerovala, prvi put, da Kapetan Kuka među golubovima ima neki sretan predznak.
Ništa, doduše, tako kompleksno i lijepo, kao gnijezda lastavica u solinskoj pustari ranih devedesetih. Netko je rekao ocu da ih sruši, ali on nije htio. Ujutro bi cvrkutale tako da bi ostavili prozore na kip da nadglasaju samoću grada koji to još nije mogao biti. Kad bi polijetale iz gnijezda, moja majka bi se nagnula kroz prozor i rekla: Baci se i nema je! Istom bi se brzinom i vratila u gnijezdo, kroz otvor velik kolika je i rupica za dugme. Za vrijeme loših dana, onih loših na razne načine, kad bi se dogodila jedna dobra stvar i zaiskrila ponekad u čitavu tjednu, pa i mjesecu, netko bi uzviknuo: Jedna lasta ne čini proljeće! I dodao, ali sigurno je dobar znak. I toga smo se uvijek držali.
Volim i njihov žustri cvrkut, pjev koji je u osnovi razgovor, jako brz i konkretan. Zapravo sam uvijek mislila da smo mi, mi Dalmatinci, naučili govoriti tako da smo preuzeli njihovu kadencu. Ima tu i bure i juga u čeljusti, i zamaha motikom, sigurna sam, i lastavice. Moje zapažanje, ili zapravo znanstveno, iz evolucijske biologije i lingvistike. Isto mislimo ili svaka ptica svome jatu leti!
Ljubav prema lastavici i čiopi razvila sam rano. U početku ih nisam znala razlikovati i ne bih ni danas sa sigurnošću mogla dok ne progovore i pokažu trbuh i bradušu, a kriva je za to pojava koja se zove konvergentna evolucija, ili obje su poznate kao uposlene skupljačice komaraca, i zato meni posebno drage ptice. Volim njihovu aerodinamiku i prelijetanje, i ono kad Maverick u Top Gunu nešto vrišti u stilu Mach 5, Mach 5, Mach 5, obična je zvizdarija u usporedbi s glasom Davida Attenborougha kad ih opisuje. On to nije nužno napravio, ali znam da ga sad čujete dok govori: „Behold the swallow – an exquisite master of the skies. With wings elegantly swept back and a forked tail that cuts through the air, it embarks on a flight that is nothing short of poetry in motion. Watch closely as it soars, diving and weaving with unparalleled agility, effortlessly following invisible currents that only it can perceive…" I tako dalje, i tako dalje.
Sve do prizora otprije neki dan. Lastavice mi se, poput goluba nekad, obrušavaju pod noge, nisko, tako nisko da im je jednak predator i automobil i mačka i moji psi i brzi tok rijeke i stisnuta, mrzla trava Nasipa iz koje nema hrane jer je hladnoća povukla natrag u zemlju, smrzla u zraku. I onda tuga i ozlojeđenost od vijesti da ih je zima pogodila, tako strašno da umiru, i jer znam da nećemo stati i da uništavamo sve od čega smo nastali, sve što se odrazilo u nama.
Lastavica selica. Nije odletjela na vrijeme jer joj nije bilo vrijeme, ali udar zime u ranom rujnu najavio je neku novu kadencu, i za njih i za nas. I ne, lastavice ovdje nisu umirale pjevajući, nego same, pothlađene i gladne. Klimatske promjene uništavaju im staništa, izvore hrane koje više nema, vremenski uvjeti su ekstremni i pomiču im se migracijske rute. Naravno da ptice nisu dobile memo, jer smo sve napravili da im ga ne pošaljemo. Mi sad pjevamo AI, UI, PC, MAC, android, votevr jezik.
Nismo poslušali Rachel Carson ni pročitali „Tiho proljeće“. Mislim, jesmo načelno. Naučili smo nešto. Ali čitanje nije tu samo da nešto naučimo, nego da nešto i osjetimo, doživimo iznutra, pa neka to bude i pobuna, ljutnja, žal… Ždral! Evo, takav je jezik, odmah poleti prema ptici aliteracijom. I onaj luđački uporni bioakustičar Bernie Krause kojeg nitko ne sluša kako ni on više ne čuje ptice, a počeo je snimati zvukove raznih habitata, ne samo ptica, još 1968., da je 70 % njegove arhive – utihnulo!
Ponekad mi se čini da još samo poezija čuje ptice. Da smo kroz nju uspjeli zapisati dio ptičjeg pjeva, nečeg što ne možemo uvijek ni u najjasnijim prilikama razabrati riječima. I da će u naše čeljusti ući tišina, nešto što će ih zaključati tako da ćemo se samo u njoj znati odraziti. Mi, ništa ni od čega. Ni za koga. Ali znam da nije tako, da ima vrijednih ljudi koji rade za njih, od našeg BIOMA, Društva za zaštitu ptica, Zelenog prstena Zagrebačke županije, Zasavice, AWAPA… Proguglajte ih i donirajte im, ili se angažirajte na neki drugi način. Šakom hrane, drvenom kućicom, otvorenim tavanom zimi, edukacijom…
Želim ovo „Vrzino kolo“ završiti pjesmom, jer nam ptice nisu samo u čeljustima i u papirnatim figurama, nego i u pjesmama, kao mali svećenici jezika, ljepote selidbe s nebeskih prostranstava nama u pera.
Potopljen kamen.
na način čovjeka povezan
s nebom i blatom, iako,
mnogo temeljitije s blatom.
moguće također kolac
ili svadljiva ruka utopljenika.
svakako gusta stvar. inače ždral bi,
uspravan kao konobar
vrebao na pustoj terasi vode,
njegove vlastite vode.
ipak sve u slici tog ždrala
što suši krila na zimskom suncu
upućuje na raspetu figuru Krista.
promatrač je opčinjen prizorom. Načas
učini mu se da je moguće skončati jasnije.
jer čemu jeza u zglobovima, ljuštenje jabuke,
nesanica i kratke rečenice, i zašto
na način sunca, nismo najljepši kada zalazimo.
Ždral suši krila, Marko Pogačar
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
