Mateja Tutiš novo je ime u hrvatskom pjesništvu. Njezin rukopis "Iz mraka se bježi ravno u kaktus" pohvaljen je na Goranovu proljeću 2023., a nedavno je i ukoričen u vidu istoimene debitantske zbirke u nakladničkoj kući Durieux. Iako je riječ o zbirci koja povremeno boluje od tipičnih boljki karakterističnih za početnike, poput stilske pretencioznosti i hermetičnosti, istodobno je to i vrlo koncizna, dovitljiva i ludička knjiga isprofilirane poetike koja svakako zaslužuje i kritičarsku i čitateljsku pažnju.
Cijela zbirka koncipirana je na principu dijaloga, svojevrsnog doziva koji se odvija na relaciji između dvaju različitih tipova iskaza prezentiranih na lijevoj, odnosno desnoj stranici knjige. U prvoj polovici knjige na lijevim stranicama zbirke zatječemo tako klasičniju, stihovanu poeziju, dok se na desnim stranicama, kao njezin svojevrstan nemimetičan odraz pisan kurzivom, javljaju kratki, mahom prozno oblikovani fragmenti koji na ovaj ili onaj način ponavljaju i variraju određeni ključni motiv iz pjesme koja im dolazi slijeva.
Igra varijacija odvija se pritom na vrlo raznolike i dovitljive načine, poput nekog pjesničkog džeziranja – dok se pojedini motivi izravno ponavljaju (vešmašina, sjeme beskorke, bubamara, korijander, špijunka), drugi se prizivaju opisno, aluzivno (korijenje biljaka, oronule stvari, školjke, svjetla), a ima i slučajeva gdje se igra odražavanja odvija isključivo na jezičnoj razini, ponavljanjem kakve sporedne riječi ili sintagme ("potom", "umjesto spavanja") ili pak korištenjem različitih vidova grafičkoga ludizma ("izokrenuto", naopako pisanje ili raspoređivanje rečenica na različitim mjestima desne stranice – u gornjem dijelu, u središnjem dijelu, pri dnu).
U drugoj polovici zbirke odnos dvaju iskaza koji međusobno korespondiraju, nadopunjujući se na ovaj ili onaj način, okreće polazišnu poziciju – sada su na lijevoj stranici fragmenti pjesničkih proza, dok su na desnoj stranici stihovi u kurzivu. Pjesma "POPCORN", jedna od najboljih u zbirci, pri samoj sredini knjige pritom ostaje bez svoga aluzivnog parnjaka, dok se pri kraju zbirke, na nekoliko posljednjih stranica, zrcalni odjeci ostvaruju na relaciji stih (u kurzivu) – stih (u kurzivu). U njima se pitanje identiteta, jedno od bitnijih semantičkih čvorišta zbirke, dodatno intenzivira ("krivotvoritelj sam / sanjala sam sebe kako sanja mene"), rascvjetavajući se u eksplicitne motive koji propituju poetiku odraza (stvarnog i nestvarnog, pravog i nepravog), poput snova, potrage, igre, skrivanja.
Poezija pjesnikinje Tutiš stilski je bujna, razigrana, polivalentna – ona žmirka lajtmotivima (kuhanje čaja, jedenje jabuke, kaktusi i kaktusoidi, orka, rasvjetna tijela...), kaskadira u metafore, zgušnjava se u glasovnim ponavljanima, razigrava u različite grafičke oblike. Istodobno, uspijeva zadržati konciznost i prozračnost, dovitljivost i lakoću neopterećene igre.
Čini mi se da je pritom ipak najbolja u pjesničkim prozama, od kojih one ponajbolje ("PANTA REI", "NESANICA") doista predstavljaju pravi čitateljski užitak ("u očima mačke koja je izgorjela u seoskom požaru još uvijek tinja vatra. njena smrt upornija je od nesanice, raspršit će se u cvijeće, beton, cipele, susjedovu spavaću sobu. na cipelama selit će se u tuđe države, znamenitosti, jezike. njene uši čut će nečiju tajnu, njen pogled spalit će njezinu crkvu. uskoro na tvoja vrata pokucat će njene šape, kaktusiodi").
To je poezija puna malih stvari, sitnica naših životnih prostora, preživjelih fragmenata djetinjstva, poezija sjemenki, biljaka, životinjica, doticanje višestrukih stvarnosti. Upravo takva kakva jest – nesputana i samosvjesna – oličenje je zanimljive i obećavajuće prve pjesničke knjige. Spomenuta slabija mjesta, poput mjestimične pretencioznosti u izvedbi nauštrb razumljivosti i semantičkoj prohodnosti, nisu prečesta da bi značajnije umanjila dojam cjeline.
