Pogledajmo samo jednu fotografiju, s prednje strane omota davnog vinilnog albuma, onog vjerojatno najprodavanijeg, iz 1984. u izdanju zagrebačkog Jugotona, ploče koja se katalogizira pod naslovom "Dotako sam dno života", iako to na naslovnici nigdje ne piše. U krupnom kadru, muškarac srednjih godina, čudnih smeđih očiju, sitnog osmijeha i sitnih zubi, velikog zakrivljenog nosa, pepeljaste kose začešljane četkom u, već u onom vremenu odavno demodiranu, takozvanu "fen kare" frizuru. Portretom dominira šljašteća crvena, "džokejska", frajerski raskopčana košulja. Oko vrata debeo zlatni lanac, usko vezan uz grlo, s privjeskom, sasvim ironično, zlatnom potkovicom. Za sreću.
Već iz te fotografije mogli bi se iščitati različiti paradoksi i proturječja, skriveni život i javna slika, zla sudbina i plemenitost, i prije ijednog odlušanog tona. A da ne govorimo pak u suprotnom slučaju, kad u glavi imamo i fragmente pjesmarice i makar krhotine znanja o biografiji toga nevjerojatnog čovjeka – sve to što ukratko čini ono što se frazerski zove fenomen Tome Zdravkovića. Fenomen koji se prošlih godina, bez reklame, bez namjere ili medijske strategije samoodržavao, sve do sad, evo, trideset godina nakon 30. septembra 1991., tri decenije pune od smrti vjerojatno najneobičnije i najsamosvojnije ličnosti domaće estrade – do danas, kad taj samogoreći kult samouništavajućeg pjevača i autora, te ljudske kamikaze i svijeće koja je čitav život gorjela s oba kraja neprestano, upravo kulminira uz prvi ovdašnji biopic – biografski igrani film o pjevaču, koji čitava bivša zemlja s neobičnim i neuobičajenim uzbuđenjem čeka (ili krade), film koji je u Srbiji već gledao zapanjujući broj ljudi u tako kratko vrijeme.
Toma Zdravković nije pjesnik ni pjevač sela, u njemu je bila upisana urbanost, koja je mogla biti i rubna, lumpenproleterska, noćna, uvijek kafanska, van "simboličke klase", konvencionalne publike i institucija koje su određivale valere o kvaliteti
Otkud tolika i tako dugotrajna fascinacija jednim narodnim, štoviše kafanskim pjevačem, pojavom skromne vanjštine i tankoga, lomnog glasa koji je svoj život potrošio surovo, bolno, bez šteđenja i završio ga očajno mučno? Odgovor bi mogao biti i jednostavan, a da ujedno ništa ne kaže: nitko naime ne sliči, niti je sličio na Tomu Zdravkovića, ni prije ni poslije – muzički, stilom, ličnošću i životopisom. Ono prvo u nizu je najvažnije, dakako.
U narodnoj muzici ovdje smo imali svašta, no podjela je uvijek ugrubo bila jedna – ili si pjevač ili si autor. Unatoč Radetu Vučkoviću koji je htio biti oboje, pa je nedostatak većeg pjevačkog uspjeha "nadoknadio" tako što je napisao klasike za druge, posebno za zastrašujući vokal, boju i stilizaciju Šabana Šaulića kome je dao dva apsolutna klasika ("Dođi da ostarimo zajedno" i "S namerom dođoh u veliki grad") – nikome nije dopalo da spoji u jednoj ličnosti pjevača i autora. Toma Zdravković bio je jedini, jednako uspješan, izvođač i autor. I potpuno samosvojan – štoviše, i silno fascinantno, jedini kantautor jugoslavenske i srpske takozvane novokomponovane muzike. Iako je takva žanrovska karakterizacija zapravo uvreda: Toma Zdravković bio je, ako išta, transžanrovski skladatelj i pjevač, i nitko nije unio u "bazu" tada nove narodne muzike takve radikalne stilske i poetičke intervencije, u pisanje i aranžiranje, u muziku i stihove, u sviranje i izvedbu. Svojim beskrajno hrabrim – jer bez svijesti o takvoj hrabrosti – nervom očajnika i slobodnog eksperimentatora u naizgled (jer pogrešno smatrano, i iznutra i izvana) konzervativnom stilu, bez kompleksa i straha miješao je sve, od najstarijeg, naslijeđenog od kuće, arhetipskog, do suvremenog, od južnosrpskih motiva, iz kraja odakle je potekao, do sjevernih starogradskih napjeva, od kafanskih ritmičkih "dvojki", preko tursko-ciganskog "sa-sa ritma", neparnih mjera i balkanskih rumbi – sve do španjolsko-ciganskih motiva, francuske šansone, mediteranskog zvuka i šlagera, čak i američke muzike. Njegov valc "Što je to u meni" uzoran je country broj, tako.
Grad i gradsko tu su jedan od ključeva. Toma Zdravković nije pjesnik ni pjevač sela, u njemu je bila upisana urbanost, čak velegradskost, koja je mogla biti i rubna, periferijska, skrajnuta, lumpenproleterska, noćna, uvijek kafanska, van "simboličke klase", dnevne društvene kaste jugoslavenskog i beogradskog middle classa, konvencionalne publike i institucija koje su određivale valere o kvaliteti, o vlastitom mutnom idealu dobrog i poželjnog, o dopuštenom i pristojnom. Ali takva pjevačeva urbanost, u kojoj je glavni punkt i mjesto artikulacije kafana, a ne koncertna dvorana (mada je on svirao i u najboljim salama), neporeciva je, koliko drugačija.
U tom odvojenom svijetu, ili polusvijetu, gdje se Tomina plemenita i krhka figura izdvajala još više, krugova u koje je srednja struja kulture i društva samo ponekad zavirivala sa sigurne distance, stvarao je autor jedno blago pjesmarice bez paralele, po kvaliteti, inovativnosti, po muzičkoj vrsnosti. I po boli, stvarnoj, životnoj, svojim stihovima umotanima u ruho zadivljujućih aranžmana i izvedbi: "Dotak’o sam dno života", "Noćas mi srce pati" koju je dao Silvani Armenulić, pjesma o kojoj je i filozof Boris Buden prije više od dvije decenije pro futuro napisao nešto što vrijedi upravo danas; pa vapaj "Dva smo sveta različita" čiji je naslov ušao u govorni jezik, delikatna "Svirajte noćas samo za nju", serija pjesama po ženama poput "Za Ljiljanu", amblematska, magično odsvirana "Kafana je moja sudbina", sedamosminska tužbalica "Ostao sam sam", skladana od čak četiri dijela i fascinantnih harmonskih inverzija, šansona "Svirajte mi tiho, tiše", od muzičara voljena "Plakala je", uništavajuća i puna kajanja… gotovo unedogled ide serija njegovih trajno izvođenih pjesama, klasika jugoslavenske suvremene pjesmarice. Priče nagovještene u njegovim stihovima dolazile su, osjećalo se, pravo iz života, iz, s obje kišovske fraze rečeno, "gorkog taloga iskustva" i "podmuklog dejstva biografije". I redom strašne: pjesme o ostavljanju, o melankoličnim uspomenama gdje subjekt pita ljude da ga podsjete na nekoga koga nema i na bolje dane (kojih vjerojatno nije ni bilo), to su pjesme preljuba, pjesme kojima vlada žal – za majkom, za domovinom. I za srećom (eto zašto ona zlatna potkovica oko vrata).
Pjesme nedostajanja.
U kulturi kratkog pamćenja može se učiniti da je Toma ostao prisutan i nakon fizičkog odlaska. Netočno. Publika, pametnija od kritike i medija, sačuvala ga je kao što se čuvaju sve važne i prisne stvari, naročito u vrijeme apsolutnog rasapa svega. Tek je čuveni tekst također pokojnog Uroša Komlenovića u Vremenu bio prvi koji je u kvalitetnom mediju napisao afirmativnu i toplu reminiscenciju o prerano i tragično umrlom pjevaču.
U čemu je privlačnost? Evo u čemu, makar djelomičnim objašnjenjem. U vremenima gdje je sve distanca, igra nejasnih identiteta, gdje je sve dvoznačnost, pastiš i citat, fragmentarnost, gdje kao da ništa više nije autentično, Toma nosi i sada kad se čuje ono što je najteže ostvarivo i podsjeća na to u, helderlinovski rečeno, "oskudnim vremenima" – on stoji iza toga o čemu pjeva. U Tomi nema ironije.
Umro je prije trideset godina. Ako zamislimo jedan kadar televizijski koji bi obuhvatio sve što treba reći o trenutku kad pjevač umire, to je kadar tenka u žitu, mutan, strašan, s logom televizijskih stanica u uglu gore desno, znakom koji se mijenja, dok kadar ostaje isti. Kako je Toma mogao podnijeti ono sve? On, koji je osjećao da mu je ta zemlja jedina kuća, onako lišen ikakvih uskosti, i sam noćni čovjek, čovjek koji se jedino i isključivo u pjesmama obraća pojedincu kad mu je teško? Tomina smrt, čini se, ne razlikuje se mnogo od jedne smrti tri godine kasnije, Mladenovićeve. To je neman pojela dvije osjetljive duše, dvije ekstremne individue koje nisu imale šanse u dobu masa. Toma je bio bliži narodu, otud ga je boljelo više. I otud je i otišao ranije.
Njegova muzička ostavština, pjesme i izvedbe nisu, niti mogu. Zato, što god bilo i bude izgovoreno i napisano o filmu koji je, po dobru napokon, uzbudio južnoslavenski prostor, nitko neće upitati, kao što nije ni dosad, primijetimo, za razlog njegova postojanja, i nitko neće reći – "zašto ovaj film?". Naravno da neće.
