Pepijn Brandon profesor je globalne ekonomske i društvene povijesti na Vrije Universiteitu u Amsterdamu i istraživač na Međunarodnom institutu za društvenu povijest. U radu se fokusira na povijest kapitalizma, rat i ekonomski razvoj te ropstvo. Autor je knjige "Rat, kapital i nizozemska država (1588. – 1795.)" te urednik knjiga "Slobodan i neslobodan rad u lučkim gradovima Atlantskog i Indijskog oceana (1700. – 1850.)" i "Rana moderna država: pokretači, profiteri i nezadovoljstva". Suorganizator je istraživačke konferencije o pomorskoj solidarnosti koja će se dogodine održati u Amsterdamu.

Kažnjenički rad bio je temeljni aspekt funkcioniranja na dokovima, u ključnim trenucima tranzicije u brodogradnji i transportu. Primjerice, piljenjem drva u brodogradilištima u Toulonu bavili su se uglavnom kažnjenici, ratni zarobljenici iz Alžira

U knjizi "Rat, kapital i nizozemska država" bavite se povezanošću kapitalizma, modernih država i rata. Što vas je potaknulo na to da je napišete?

Postoji vrlo jaka tradicija koja u osnovi tvrdi da kapitalizam ide ruku pod ruku s razvojem moderne države, koja je birokratska država. Rat pokreće razvoj takve države, a birokratska je država posebno učinkovita u vođenju rata. Međutim, vrlo nedavna povijest rata i kapitalizma pokazuje nam da ne postoji tako jasna granica između državne birokracije i privatnih kompanija u organizaciji ratovanja. To mi je bilo očito kada sam počeo pisati knjigu, u jeku američke invazije na Irak, kada se mogla vidjeti uloga velikih privatnih organizatora rata. No takve vrste institucija bile su prisutne kroz čitavu povijest kapitalizma, a zanimljivo je da su u Nizozemskoj bile posebno dominantne.

Kako to?

Bila je to praktički slaba država koja je veći dio svog ratovanja prepustila privatnim kompanijama diljem svijeta. Nisam to htio tretirati kao nekakvu čudnu iznimku, nego kao element koji je prisutan kroz cijelu povijest kapitalizma, čak i u doba kada su birokratske države dominantne. Moja druga intencija bila je kritički pogled na povijest predstavljenu kroz prizmu dominantnih nacija. Ne promatrati dakle razvoj kapitalizma kroz kontejnere nacionalnih putanja od kojih je svaka potpuno jedinstvena i koje unapređuju kapitalizam zbog određenih nacionalnih obilježja. Pokušavam to učiniti na slučaju Nizozemske, analizirajući kako je ta povijest povezana s onom na globalnoj razini, kao i s razvojem transnacionalne kapitalističke moći.

 

Neslobodan rad

U kakvoj je vezi vaš rad s klasičnom marksističkom teorijom i u kojoj mjeri od nje odudara? U knjizi spominjete kako Marx kao primjer uzima nizozemsku državu, ali to čini usputno?

Važno je reći da Marx nije bio povjesničar nizozemske države. O njoj je iznio neke napomene koje spadaju u njegov širi interes za europske države kao faktore razvoja kapitalističkog načina proizvodnje. U nekom trenutku nizozemsku državu naziva modelom kapitalističke nacije 17. stoljeća. Nadahnut sam marksističkom teorijom, moja knjiga je pokušaj korištenja marksističkih koncepata u analizi nizozemske povijesti. Međutim, moja analiza odudara od standardne marksističke misli, u kojoj država ima istaknuto mjesto, ali se vrlo malo pažnje pridaje razlikama u formi države. Države bi mogle imati slične ciljeve u kapitalističkom načinu proizvodnje, ali u smislu svoje unutarnje organizacije po prirodi su vrlo raznolike. Zanimalo me što sačinjava te varijacije u formi, koliko je različito organizirana hegemonija među državama, a tu puno crpim iz Gramscijeva djela. Osim toga, kritičan sam prema marksističkoj literaturi koja se fokusira na nacionalne putanje kao datost i govori o različitim fazama tranzicije u kapitalizam unutar strogo nacionalnih granica. Iz moje perspektive, nacionalna država i nacionalna ekonomija vrlo su kasne pridošlice u modernoj povijesti kapitalizma kao globalnog sustava.

Tu se možemo dobro nadovezati na vaše istraživanje povijesti lučkih gradova, jer se uloga koju su ti gradovi imali u razvoju kapitalizma čini dosta zanemarenom. Dodatno, raznolikost rada i radnika u lučkim gradovima izmiču nas od klasičnog marksističkog portreta određene vrste radnika u određenom sektoru nacionalnog gospodarstva.

Razvoj internacionalnog kapitalizma od samog je početka izrazito neujednačen, ali postoje elementi unutar njega koji te varijacije povezuju. Lučki gradovi spajaju mnoge od tih elemenata s nizom različitih radnih odnosa na relativno ograničenom geografskom području. O tome postoji prekrasna knjiga Laleh Khalili "Tetive rata i trgovine", koja govori o lučkim gradovima kao točkama stvaranja internacionalnog kapitalizma, ali i točkama intenzivne projekcije moći država, kao i mjestima na kojima su se različite skupine radnika sastajale i bunile. Za knjigu o povijesti lučkih gradova u Indijskom i Atlantskom oceanu meni i mojim kolegama istraživačima, Marcusu Redikeru, Niklasu Frykmanu i Pernille Røge, bilo je važno promatrati te gradove kao točke napetosti u povijesti. Luke su vrlo važna mjesta za proučavanje, bilo da je riječ o transnacionalizmu, rasnoj ili rodnoj teoriji, a sve je to sastavni dio povijesti kapitalizma.

U nekim lučkim gradovima sektorom konoba i kavana dominirale su žene, a to su bila glavna sastajališta, mjesta radikalnih ideja. Sav taj rad koji su obavljale bio je ključan u stvaranju sustava podrške radnicima na moru, koje je bilo muško carstvo

Vodili ste i istraživački projekt o ulozi Amsterdama u ropstvu diljem Atlantika i Indijskog oceana. Kakvu je ulogu odigrao Amsterdam u to vrijeme?

Dinamika lučkih gradova u kolonijalnom kontekstu bila je drugačija. Amsterdam je drugačiji od kolonijalnih lučkih gradova u Atlantiku i Indijskom oceanu. Odrastao sam u Amsterdamu i volim ga, ali on o sebi priča kao o mjestu slobode. Da su izbjeglice dolazile u Amsterdam i bile ovdje dobrodošle, da je mjesto vjerske tolerancije. Ali on je bio i jedno od glavnih središta organiziranja globalnog komercijalnog ropstva, mjesto agresivne kolonijalne moći. Njegovi gradonačelnici itekako su intervenirali u kolonijalnu politiku. Primjerice, u 17. stoljeću grad Amsterdam posjedovao je trećinu nizozemske kolonije Surinam izravno, a ne preko neke kompanije. Grad je bio duboko umiješan u ekonomiju ropstva, što se odrazilo na njegovu populaciju. Novo istraživanje koje su proveli istraživači iz Gradskog arhiva donosi nam priče o ljudima iz nizozemskih kolonija koji su živjeli u Amsterdamu i borili se za svoju slobodu. U Amsterdamu formalno nisi mogao biti rob, ali to nije bila realnost za brojne ljude koji su u njemu živjeli. Njegova povijest također nam pokazuje kako su gradovi i ranije bili izmiješani, što se ne uklapa u narativ da je svijet do početka 20. stoljeća bio etnički podijeljen.

Možemo li u kontekstu ropstva govoriti o razlici između slobodnog i neslobodnog rada? Mislite li da nam te kategorije dobro služe u analizi povijesti?

Te kategorije proizlaze iz problema, a to je način na koji objašnjavamo sve veću dominaciju najamnog rada u klasično kapitalističkom industrijaliziranom svijetu u određenoj točki povijesti. Ima nešto što me fascinira u čitanju Marxa, koji kaže da je kapitalizam ipak vezan samo za slobodan rad. To Marxa gotovo čini liberalom, nekim tko je vjerovao da je sloboda ugovaranja donekle inherentna značajka života radnih ljudi u kapitalizmu. Ali čak i tamo gdje je Marx vrlo ironično uveo termin "slobodnog rada", ipak je naglasio da je za njega najamni rad samo još jedan oblik prisile. Pripada domeni nužnosti, a ne domeni slobode. Druga ključna stvar bila bi pogledati oko sebe i primijetiti ogromne količine zaista neslobodnog rada koje su prisutne u bilo kojem trenutku u povijesti kapitalizma, sve do sadašnjosti. Okarakterizirati kapitalizam kao sustav kojim dominira najamni rad drugačije je nego okarakterizirati ga kao sustav definiran isključivo najamnim radom. Ja sam među onima koji kažu da kapitalizam u svojoj povijesti ide ruku pod ruku s različitim oblicima neslobodnog rada, koji nisu samo ostatak prošlosti, nego je i kapitalizam kreator novih oblika takvog rada.

Možete li nam navesti neke primjere?

Ropstvo na plantažama je ključni primjer. Postaje potpuno komercijalizirano, financirano mrežama transnacionalnog kapitala, integrira proizvodnju robe u nova globalna tržišta. Tu dakle imate tradicionalni oblik neslobodnog rada, ropstvo, koje se mijenja do neprepoznatljivosti kada dođe pod vlast kapitala. Ali to nije jedini primjer, naravno. Najnaprednija industrijska ratna postrojenja u naprednim industrijskim nacijama u 19. stoljeću funkcionirala su uz pomoć velikih količina neslobodne radne snage. Kažnjenički rad bio je temeljni aspekt funkcioniranja na dokovima, u ključnim trenucima tranzicije u brodogradnji i transportu. Primjerice, u Toulonu u Francuskoj piljenjem drva u brodogradilištima bavili su se uglavnom kažnjenici, ratni zarobljenici iz Alžira, iz osvajanja 1830-ih.

 

Istraživanje otpora

Koje su razlike i sličnosti između lučkih gradova Atlantika i Indijskog oceana kada je u pitanju razvoj kapitalizma?

Temeljna razlika o kojoj bismo trebali govoriti kada su u pitanju kolonijalni lučki gradovi jest struktura tih gradova. Neki su bili mali i okruženi kolonijalnim plantažama u kojima je u potpunosti dominirala institucija ropstva, što se jako razlikuje od velikih lučkih gradova s puno urbanog ropstva, ropstva unutar gradskog uslužnog sektora i kolonijalnih kućanstava, omeđenog složenijim društvenim okruženjem. To je važno jer je u lučkim gradovima postojala stalna napetost u organizaciji društvenog poretka, a takve su vrste napetosti bile prisutne i u lukama Atlantika i Indijskog oceana. Jedna bi razlika bila u tome da u lučkim gradovima u Indijskom oceanu postoji manje potpunog preklapanja između kolonizatora i vrlo tvrdih rasnih linija, što je karakteristika u atlantskom svijetu.

Kako se situacija mijenja ukidanjem ropstva?

Važno je reći da je usporedba jedan način na koji možemo gledati na te stvari, ali povezanost među njima je ključna. Umjesto razmišljanja o geografskim iznimnostima, treba razmišljati o povezanosti. Dobar primjer je pojava masovne koncentracije kažnjeničkog rada u azijskom kontekstu kao odgovor na ukidanje ropstva. Ropstvo je bilo u opadanju u 19. stoljeću, ali tada dolazi do pojave arhipelaga kažnjeničkih radničkih postaja diljem Indijskog oceana, o čemu Clare Anderson piše u knjizi "Kažnjenici u Indijskom oceanu: Prijevoz iz Južne Azije na Mauricijus, 1815. – 53.".

Spominjete kako je povijest lučkih gradova važna kada govorimo o rasističkim sustavima izrabljivanja, ali i o rodnim aspektima rada. Dobro je poznat narativ o ženama koje ulaze u radnu snagu putem tvornica, ali kakav je portret radnice u lučkom gradu u 18. stoljeću?

Žene su bile ključne za radnu snagu i organizaciju društvenog života u lučkim gradovima. Svojim su radom stvarale nove mogućnosti, ali su također bile izložene novim slojevima ugnjetavanja. U našoj knjizi Melina Teubner piše o uličnim prodavačicama u Rio de Janeiru, luci u kojoj su čitavim prehrambenim sektorom dominirale radnice. Titas Chakraborty piše o važnom radu brige i skrbi koji su obavljale žene u bengalskim lukama. U nekim lučkim gradovima sektorom konoba i kavana dominirale su žene, a to su bila glavna sastajališta, mjesta radikalnih ideja, zavjera protiv sustava. Sav taj rad koji su obavljale žene bio je ključan u stvaranju sustava podrške radnicima na moru, koje je bilo dominantno muško carstvo.

Jedan ste od organizatora istraživačke konferencije o pomorskoj solidarnosti koja će se dogodine održati u Amsterdamu, a natječaj za prijavu radova upravo je u tijeku. Možete li nam reći više o potrebi istraživanja tog segmenta povijesti?

Grupa smo istraživača zainteresiranih za povijest odozdo. Kroz ranija istraživanja uvidjeli smo koliko je lakše pisati o postojanju opresije nego otkopavati primjere otpora. Znamo za značajnije trenutke u razvoju radikalizma, za grandiozne pokušaje revolucija, ali ne znamo mnogo o svakodnevnim pričama koje su u pozadini toga. O tome kako se otpor gradio kroz vrijeme. Postoje mnogi primjeri pomorske solidarnosti, od mreža organiziranih kako bi se pomoglo robovima u bijegu diljem Sjeverne Amerike do pojave često vrlo radikalnih lučkih sindikata koji su okupljali radnike različitih pozadina. Luke imaju važnu ulogu u povijesti antikolonijalne borbe i zanima nas što je sve pokretalo taj internacionalizam i koji je njegov opseg. To nas dovodi i u sadašnjost, u grupe solidarnosti koje se organiziraju za pomoć migrantima, među ljude na spasilačkim brodovima Mediterana. U kriznom sustavu u kojem živimo pomaže da se osvrnemo na povijest autoritarnog kapitalizma i otkrijemo više o načinima organiziranja protiv njega. U povijesti kapitalizma ljudi koji su ustajali protiv sistema uglavnom to nisu činili u uvjetima liberalne demokracije, nego u uvjetima teške represije i autoritarnih režima. Važno je shvatiti da su i u njima uvijek uspijevali organizirati otpor.