Malo čokolade za užitak, fine praline za posebne prilike ili poklon, šalica toplog kakaa za doručak ili prije spavanja. Sve to rade stotine milijuna, ako ne i koja milijarda ljudi svakodnevno. Da bi svakodnevno uživali u svojim gastronomskim navikama netko treba uzgojiti kakaovac, biljku od koje se dobiva kakao, a nakon niza drugih industrija (tekstilne industrije, proizvodnje obuće, industrije kožne galanterije i drugih) i proizvodnja kakaovca će se naći na sudu zbog iskorištavanja dječjeg rada, sve do razine zasužnjivanja djece. Osmorica mladića tužila su najveće svjetske proizvođače čokolade za pomaganje u zasužnjivanju tisuća djece na plantažama kakaovca. Radili su u Obali Bjelokosti, tužbu su podnijeli sudu u Washingtonu u Sjedinjenim Državama, a tužene kompanije su Nestlé, Cargill, Barry Callebaut, Olam, Hershey, Mondelēz i Mars.
Osmero tužitelja, svi iz Malija, sudskim putem traže odštetu zato što su korišteni kao robovi, a traže i odštetu zato što se netko zahvaljujući njihovom ropskom radu nepravedno i nezasluženo bogatio. To je prva takva tužba pred američkim sudom. Tužene tvrtke nisu vlasnice plantaža kakaovca – baš kao što ni, primjerice, proizvođači ekskluzivne kožne galanterije ne proizvode kožu niti uzgajaju telad od koje se ona proizvodi – a tužitelji tvrde da su u tim kompanijama znali da zarađuju na zabranjenom dječjem radu. Svih osam mladića je vrbovano u Maliju, obećane su im plaće, ilegalno su prebačeni u Obalu Bjelokosti, oduzeti su im dokumenti, a na koncu nisu znali ni gdje se nalaze, ni kako da se vrate kući. Radni uvjeti su bili veoma loši, radno vrijeme dugo, vremena za odmor malo. Radili su bez zaštitne opreme, izloženi pesticidima i herbicidima, kao i insektima, a barem jedan tužitelj ima dugotrajne ožiljke za koje se pretpostavlja da su od udaraca mačetom koju je vjerojatno kao dijete nevješto koristio u uzgoju i obradi kakaovca. Na plantažama su živjeli i radili godinama, a hranjeni su loše. U trenutku kada su regrutirani nitko od njih nije bio stariji od 16 godina. Jednome je bila obećana mjesečna plaća od četrdesetak eura, što dovoljno govori i o tome koliko je loša situacija u Maliju i koliko proizvođači kakaa i čokolade profitiraju od jeftinog, ponekad i besplatnog, robovskog dječjeg rada.
Problem nedopuštenog dječjeg rada, pa i robovskog, u uzgoju kakaovca registriran je prije dvadesetak godina. Priča nije krenula iz industrije nego iz medija, pokrenuo ju je dokumentarac BBC-ja. Dva američka političara, senator Tom Harkin i kongresnik Eliot Engel, inicirali su protokol nazvan njihovim prezimenima. Protokolu je cilj eliminirati prisilni rad i, kako se to birokratski kaže, "najgore oblike dječjeg rada" u proizvodnji kakaa. Protokol postoji već 20 godina, njegov je rezultat i stvaranje Međunarodne inicijative za kakao, a članice te inicijative svi su najveći proizvođači čokolade. Dakle, sedam tuženih tvrtki obvezalo se da će sudjelovati u eliminaciji prisilnog rada, ropskog rada, dječjeg rada na plantažama kakaovca. Od obećanja do njegova ispunjenja dug je put. Isprva je bilo zacrtano da će ciljevi Protokola biti ostvareni do 2005., trenutačno je u planu ostvariti ih, bude li sreće, do 2025. Tužba osmorice Malijaca trebala bi biti korak u tom smjeru.
Velike kompanije koje proizvode robu široke potrošnje ne samo da ne vole plaćati velike kazne zbog "loših poslovnih praksi" nego se itekako boje i reputacijske štete i toga da netko, a oni baš i ne moraju biti malobrojni, iz principa prestane kupovati njihove proizvode. No razloga za optimizam na terenu baš i nema. Magazin Fortune prije pet godina objavio je istraživanje prema kojem u Obali Bjelokosti i Gani, dakle u dvije najveće proizvođačice kakaa na svijetu, na plantažama radi više od dva milijuna djece. Sretniji među njima radili su za 84 centa dnevno. Plantažeri su i dalje zainteresirani za dječji i robovski rad. Cijena kakaa na svjetskom tržištu posljednjih je godina u padu, što znači da svako povećanje izdataka za nadnice, uključujući i radni angažman odraslih umjesto djece, njima dodatno smanjuje dobit.
