Ako bi se neka izvedba u teatru mogla nazvati prvom feminističkom crnom komedijom na Balkanu onda bi to bila predstava "Kraj svijeta u tri čina" u režiji Selme Spahić. U koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta, Zagrebačkog kazališta mladih i festivala Borštnikovo srečanje iz Maribora i uz 13 glumica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, "Kraj svijeta u tri čina" prvo je ovih dana odigran u Beogradu, dok se njegova izvedba u Zagrebu očekuje sredinom svibnja.
Predstava je zamišljena kao triptih podosta sumračnih priča kojima je zajednički očajnički stav žena kako više ne mogu izdržati teror muškaraca na razne načine i kako je sada krajnji čas za osvetu, odnosno, kako to naš narod lijepo kaže, da se vidi čija majka crnu vunu prede. Prva priča, "Pod suknjom" zagrebačke dramatičarke Kristine Kegljen, predstavlja kombinaciju noćne more dviju žena ispaćenih i izbezumljenih od muškog nasilja koje su pretrpjele, kao i horora u najavi što će one uraditi tim muškarcima. Njihova somnambulna diskusija neka je vrsta nadrealističke poezije gnjeva premazanog krvlju, čiji je zaključak da žene moraju završiti sa muškarcima jednom zauvijek.
U scenografiji Urše Vidic, koja je komponirana od gomile crne zemlje, zlokobnih punjenih ptica i krvavih gunjeva, ZKM-ove glumice Katarina Bistrović Darvaš i Anđela Ramljak više nego lucidno igraju žene koje su hrabro ušle u vlastitu psihološku zonu sumraka i koje nam najavljuju vrijeme u kojem prema muškarcima neće biti milosti. Druga priča, "Aktivistkinje" Katje Goričan, zamišljena je kao proleterska pozornica sa sedam protagonistkinja iz Maribora, koje kao kulturne radnice sa stisnutim pesnicama prijete muškarcima i cijelom svijetu zbog malih nadnica, ženske obespravljenosti, histerične trke i preživljavanja do prvog u mjesecu.
Treća priča, "Svet zaslužuje kraj sveta" beogradske dramske spisateljice Tijane Grumić, objedinjuje ovaj napeti feministički panoptikum, uz vrlo dobru glumu Mirjane Karanović, Ive Ilinčić, Milice Stefanović i Bojane Stojković, sa brutalnom idejom da je život jedne žene, u svijetu kako on danas funkcionira, sličan životu jedne krmače. Žena, kao i krmača, samo mora da se hrani, rađa i umre i da svoj porod prepusti onima koji upravljaju našim životima. I zato ovaj svijet mora ići svome kraju. Trinaest glumica u finalu predstave oblače jednolične kombinezone i rokćući ulaze duboko u publiku, oslikavajući kraj svijeta kada će svinje pojesti ljude.
Predstava "Kraj svijeta u tri čina" zaista je crna komedija kojoj se malo tko u publici smije, jer u tom mračnom dramskom džumbusu nitko nije normalan, a muškarci, kapitalizam i patrijarhat, koji su krivi za sve, za to će platiti glavom. Konačno to je i rašomonska priča sa dobrom dozom katastrofe, o tome kako je danas čitav svijet u gadnom sosu i kako je oštra ironija sa prizvukom ženske prijetnje pravi odgovor na sramotu svijeta kako on izgleda danas. Taj humor ribanog hrena, u ovoj, premda predugoj trosatnoj izvedbi, definitivno je za nas ljekovit, ali moramo se ipak zapitati: koliko je jedna feministička teza zasjenila univerzalno pitanje opstanka svijeta koje se tiče svih nas?
Bez obzira na to što dramaturginja Ivana Vuković kaže u najavi predstave kako "sva tri teksta imaju snažan feministički i autorski pristup zadanoj temi iskustva nasilja nad ženama, stvarajući zajedno uzbudljiv univerzum značenjski bogat ženskim faktima i artefaktima", nakon "Kraja svijeta u tri čina" svaka žena i muškarac mogu se zapitati, uz puno osobne savjesti, što su u životu učinili dobro ili loše, kada taj kraj svijeta zaista dođe.
