Gruzija, mala kavkaska zemlja na mjestu gdje se dodiruju Europa i Azija, različite kulture i geopolitički utjecaji. Vladajuća stranka Gruzijski san na nedavnim izborima dobila je jasnu podršku birača za nastavak politike balansiranja između EU-a, SAD-a, Rusije i Kine. Prozapadne nevladine organizacije i opozicija vode borbu protiv kursa vlade. O stanju u Gruziji razgovarali smo s Bryanom Gigantinom, povjesničarom iz Kalifornije koji godinama živi u Tbilisiju, gdje izučava povijest SSSR-a i postsocijalističke politike te u suradnji sa Sopo Japaridze, predsjednicom nezavisnog sindikata Solidarna mreža, vodi podkast posvećen sovjetskoj povijesti Kavkaza.

Što vas je dovelo u Gruziju? Kako izgleda život većine tamošnjeg stanovništva 33 godine nakon raspada SSSR-a?

Zanimaju me SSSR, postsovjetski prostor i Euroazija. Proveo sam neko vrijeme u Rusiji i Ukrajini i preselio se u Tbilisi prije pet i pol godina. Gruzija je doživjela najveći pad životnog standarda od svih postsovjetskih država i imala je vrlo ekstreman oblik deindustrijalizacije i neoliberalizacije. Devedesete su bile obilježene etničkim sukobima i građanskim ratom, a nakon Revolucije ruža 2003. zaveden je vrlo autokratski neoliberalni režim pod Mihailom Sakašvilijem. Njegov krug ljudi imao je jake veze s nevladinim sektorom koji je financirao zapad. Sakašvilijeva vlast se oslanjala na golem zatvorski sustav i masovna hapšenja. Bio je to ideološki vrlo neoliberalan režim koji je gradio državu u razdoblju unipolarne globalizacije pod vodstvom SAD-a.

Stvoren je niz strukturnih slabosti. Gruzija je izuzetno zavisna o stranim ulaganjima, o turizmu, nema domaću industriju, a u isto vrijeme je politički veoma oslonjena na zapad. Nevladine organizacije (NGO) i strane ambasade imaju velik politički utjecaj. Ove zavisnosti stvorile su situaciju u kojoj prosječni radnik ima vrlo nisku kupovnu moć, plaće su male, a emigracijska kriza ogromna. Ekstremne stope dolarizacije potkopale su snagu domaće valute. Dakle, Gruzija ima niz problema koji život većine čine vrlo teškim.

 

Atlantisti i atlanto-skeptici

Mejnstrim mediji pratili su izbore u Gruziji govoreći da je proruska stranka pobijedila proeuropsku oporbu. Odbacujete te termine i dijelite gruzijske političke stranke na atlantiste i atlanto-skeptike. Možete li objasniti zašto?

U svijetu se događaju velike promjene odnosa moći i brojni akteri, poput stranke Gruzijski san, zauzimaju kurs funkcionalne neutralnosti. Spremni su surađivati ​​sa zapadom, ali ne žele ovisiti isključivo o njemu. U vezi rata u Ukrajini većina zemalja diljem svijeta je neutralna. Zemlje poput Indije, koje imaju dobre odnose sa zapadom, odlučile su da si neće pucati u nogu u ekonomskom smislu prekidanjem veza s Rusijom. Drugi važan faktor je taj što Kina u ovom razdoblju multipolarnosti postaje iznimno ekonomski moćna. Ekonomske aktivnosti gravitiraju novim akumulacijskim centrima, brojne države jednostavno žele odmak od američke vanjske politike koja se svodi na kreiranje kriza, podržavanje Izraela i sl.

Kad se dogodio rat u Ukrajini, razne snage na ljevici i na desnici počele su dovoditi u pitanje stav EU-a da nam treba jedinstvena mobilizacija protiv Rusije i da svi moramo pomoći SAD-u da obuzda Kinu. Države poput Mađarske i Slovačke tvrde da je to suicidalan pristup i Gruzijski san slijedi njihovu liniju. Iz tog razloga smatram da je napetosti unutar EU-a bolje definirati kao sukob između atlantista i atlanto-skeptika. Gruzijski san ima pragmatičan pristup geopolitici i nije proruska stranka, upravo suprotno. Oni znaju da pokroviteljstvo NATO-a i SAD-a ne može jamčiti nikakvu zaštitu od Rusije. Koriste ovaj trenutak da ispregovaraju nove uvjete odnosa Gruzije sa zapadom i Rusijom.

U svijetu se događaju velike promjene odnosa moći i brojni akteri, poput stranke Gruzijski san, zauzimaju kurs funkcionalne neutralnosti. Spremni su surađivati ​​sa zapadom, ali ne žele ovisiti isključivo o njemu

Kakav je odgovor gruzijske vlade i opozicije na rat u Ukrajini s obzirom na iskustvo Gruzije u ratu s Rusijom 2008. godine?

Rat zbog Abhazije i Južne Osetije iz 2008. duga je priča. Razlozi njegova izbijanja su komplicirani, ali jasno je da ga je gruzijska vlada pod Sakašvilijem započela napadom na Južnu Osetiju. Gruzijsko stanovništvo ne želi novi rat. S tim su se dugo načelno slagali Gruzijski san i oporbene snage. Problem je u tome što su se nakon invazije na Ukrajinu na gruzijskoj političkoj sceni pojavile različite ideje o tome što Gruzija treba činiti u vezi s Ukrajinom.

Oporba tvrdi da bi Gruzija trebala otvoreno zauzeti proukrajinski stav i težiti članstvu u NATO-u. Od 2008., kad je NATO obznanio da će Gruzija postati članica, nije bilo pomaka prema pristupanju. S vremenom su vlasti u Gruziji strateški počele izbjegavati tu temu. Usprkos zahtjevima oporbe, Gruzijski san je zauzeo otvorenu poziciju neutralnosti po pitanju Ukrajine. To je učinjeno kako Rusija, Abhazija i Južna Osetija više ne bi doživljavale Gruziju kao agenta zapadne vojne moći. Zbog ovog poteza ruska strana napravila je ustupke Gruziji. Politički podržavaju gruzijsku vladu, a napravili su i ekonomske ustupke. Ponovno su uspostavili izravne letove, drže granicu otvorenom, povećali su uvoz i izvoz, i zbog svega toga Gruzija je ekonomski profitirala.

Gruzijski san tvrdi: to što smo za integraciju s EU-om ne znači da nužno moramo biti antiruska država. Gruzija je dobro povezana s državama zapada poput Mađarske i Slovačke koje su protiv rata i vanjske politike vođa EU-a. Opozicija nije mogla artikulirati politiku mira, samo su rekli da treba činiti sve što kažu u Bruxellesu, a činiti to u vrijeme kad se EU mobilizira za rat u osnovi znači da je opozicija proratna opcija. Gruzijski san koristi termin "globalna ratna partija" iz domaćih političko-retoričkih razloga. Za neupućene, govore da postoji "globalna ratna partija" koja potkopava gruzijski suverenitet. Iako zvuči smiješno, to nije daleko od istine.

Gruzijska vlast zalaže se za drugačiji pristup Rusiji kako bi sukob prestao. Za malu državu kao što je Gruzija, koja nema kapacitet za ratovanje, naprosto je previše opasno agresivno se držati kursa SAD-a u trenutku kad je većini jasno da je NATO glavni podstrekač procesa koji su doveli do rata u Ukrajini.

Siromašniji ljudi u Gruziji koji se rado prisjećaju SSSR-a ili oni koji ovise o ekonomskoj suradnji s Rusijom, poput seljaka u regiji Kahetija koji proizvode vino za izvoz, doživljaju se kao autsajderi u elitističkoj ideji europske Gruzije

Kritičari govore o dvojnom sustavu moći u Gruziji, gdje se moć dijeli između države i nevladinih organizacija. Koja je uloga i rezultat rada NGO-ova u Gruziji?

Većina ljudi ne razumije strukturnu ulogu NGO-ova u gruzijskom društvu. Od devedesetih NGO-ovi su agenti euroatlantskih integracija. Kad je Sakašvili došao na vlast, Rusija je bila na koljenima. Imali smo unipolarnu globalizaciju. Nevladine organizacije imale su zadatak provesti integraciju Gruzije u taj globalizirani svijet koji je vodio SAD. Zapad je financirao NGO-ove i kroz njih politički ukorijenio prozapadnu orijentaciju u gruzijsku političku scenu, odnosno dogmu da svi problemi u Gruziji nastaju jer zemlja nije dovoljno "europska".

NGO-ovi su bili institucija odvojena od države. Stvorena je zasebna klasa. Budući da je NGO sektor bio sastavni čimbenik razvoja tzv. civilnog društva u Gruziji, nije bilo prostora da se razvije autentično civilno društvo. To je pomoglo zaoštravanju klasnih podjela. Ne samo zbog neoliberalizacije koju je provodila država. Dogodilo se to da su nevladine organizacije stvorile jednu posebnu vrstu političke inteligencije koja je Gruziju vidjela kao prozapadnu i europsku zemlju, u što se sjajno uklapala i antisovjetska politika sjećanja. "Mi nismo Sovjetski Savez. Napustit ćemo sovjetsku prošlost. Prevazići ćemo zaostalost sovjetskog razdoblja i zaostalost ruskog utjecaja", govorili su gruzijski NGO-ovci. To povećava klasnu podjelu.

Siromašniji ljudi u Gruziji koji se rado prisjećaju SSSR-a ili oni koji ovise o ekonomskoj suradnji s Rusijom, poput seljaka u regiji Kahetija koji proizvode vino za izvoz, doživljaju se kao autsajderi u ovoj elitističkoj ideji europske Gruzije. U Sakašvilijevo doba to je doslovno bila državna politika – euroatlantske integracije će nas spasiti vlastite nazadnosti. Kad siromašniji ljudi iz provincije dođu na skupove Gruzijskog sna u Tbilisi, možete vidjeti klasni prijezir liberala u gruzijskom društvu koji smatraju da su oni nazadni i da usporavaju nacionalni rast i razvoj.

 

Karakter NGO sektora

Posljednju rundu političkih sukoba u Gruziji izazvao je Zakon o transparentnosti stranog utjecaja. U temelju ovog sukoba vidite ekonomske interese nevladinih organizacija i vlade?

Ovog proljeća Gruzijski san donio je Zakon o transparentnosti stranog utjecaja koji traži od medija i organizacija koje primaju 20 ili više posto svog budžeta iz inozemstva da se registriraju kao organizacije koje zastupaju interese stranih država. Ako se organizacije ne upišu u registar, mogu biti kažnjene. Nisu predviđene zatvorske, samo novčane kazne.

Morate znati da NGO sektor u Gruziji nije demokratski sektor. Riječ je o institucijama koje dobivaju novac od zapada kako bi bile društveno i institucionalno uporište euroatlantskih integracija. Gruzijski san u početku nije imao problem s tim, 2018. godine napisali su ustavni amandman uz pomoć NGO-ova koji kaže da Gruzija mora težiti euroatlantskim integracijama. Stanje se promijenilo nakon Ukrajine, Gruzijski san sada teži funkcionalnoj neutralnosti. Jedan od razloga za donošenje Zakona o transparentnosti stranog utjecaja je taj što su u ozbiljnoj političkoj borbi s NGO-ovima koji se protive neutralnosti i žele svrstati Gruziju na pozicije vanjske politike SAD-a i EU-a.

Drugi razlog je još više ekonomski. Gruzijski san želi odnose s Kinom, žele da Gruzija bude dio trgovinskih koridora prema Kini ili čak prema Iranu. Oni znaju da je Gruzija ovisna o stranom kapitalu i upravo zbog te ovisnosti, u kojoj žele jednaku suradnju sa zapadom i istokom, donijeli su ovaj zakon kako bi izvršili pritisak na NGO-ove koji slijede američku liniju mobilizacije protiv Kine, Rusije, Irana – zemalja s kojima Gruzijski san želi diplomaciju i ekonomsku suradnju.

Zakon o transparentnosti stranog utjecaja ne bih nazvao antidemokratskim jer sam NGO sektor nije demokratski. To su organizacije koje funkcioniraju kao paralelna država i produbljuju ekonomski i klasni jaz. S vremenom su postale prepreka razvoju gruzijskog kapaciteta za najosnovniji politički suverenitet.

Govoreći u raspravi o tom zakonu, bivša zastupnica u Europskom parlamentu Clare Daly spomenula je potrebu masovnog autonomnog pokreta u Gruziji. Kako po tom pitanju izgleda budućnost?

Čak se ni ljudi dobrih namjera ne mogu u potpunosti odvojiti od NGO sektora. Imate nevladine organizacije i medijske grupe koje ponekad rade dobre stvari. Ali oni su u konačnici ekonomski i politički vezani za uvezeno civilno društvo. Imali ste velike prosvjede protiv zakona u koje su bile uključene nevladine organizacije i opozicija. Većina uključenih bili su pripadnici tzv. generacije Z koju su ljudi slavili kao revolucionarnu masu mladih Gruzina bez vođe koja se bori za bolju budućnost. Mnogi su odbijali hvaliti oporbene političare tijekom prosvjeda, a imali ste čak i ljude naklonjene ljevici koji su agnostični prema pitanju EU-a. Sve to na kraju nije bilo bitno jer nije bilo uvjeta da se iz toga proizvede alternativna politika.

Oporbene snage iskoristile su prosvjede da se konsolidiraju za izbore, a EU i SAD su prosvjede koristili za pritisak na Gruzijski san, pokušavajući potkopati suverenitet Gruzije. Takvim pokretima je strukturno onemogućeno da artikuliraju društveno i ekonomski drugačiji projekt. Sve se svodi na "EU integracije", što je pojam koji u isto vrijeme znači sve i ništa. NGO sektor i EU sprječavaju pojavu autonomnog pokreta odozdo. Postoje pokreti u Gruziji koje podržavam, poput radničkih prosvjeda i prosvjeda protiv predatorskog kreditiranja, ali i oni teško mogu biti alternativa sve dok su kolektivni zapad i nevladine organizacije autoritet za pitanje kako bi transformacija Gruzije trebala izgledati.

Pokret koji želi biti autonoman i demokratski zapravo se treba odvojiti od nevladinog sektora, koji isključuje i marginalizira većinu, kao i od zapada. Liberali u Gruziji predani su ideji da EU može ujediniti Gruzine svih klasa. Izbori pokazuju da većina ne vjeruje da treba žrtvovati baš sve za sveti cilj proširenja EU-a. Radnici i siromašni u Gruziji nemaju nikakve veze s EU-om ili idejom europske Gruzije, djelomično zbog ekonomske isključenosti, ali i zbog ideologije proeuropske elite koja se temelji na njihovom isključivanju.

Potrebni su nam različiti društveni odnosi i demokratizacija ekonomske moći. To su teme oko kojih treba raspravljati. Neki ljudi to pokušavaju, ali ne mogu se osloboditi stiska proeuropskih nevladinih organizacija. Brane NGO-ove kao demokraciju. Prosvjedovali su jer kažu da su NGO-ovi demokratska artikulacija gruzijskog naroda. To je veliki problem jer demokracija jednostavno ne može biti sve što EU kaže, učini ili financira. Ono što nam stvarno treba je autonomno civilno društvo i autonomne borbe unutar Gruzije za ekonomsku i društvenu transformaciju.