Učinit ćemo sve da i vi dobijete borbene avione – izjavio je, prema HTV-u, Robert Kohorst, američki ambasador u Hrvatskoj. I nitko, pa ni oni famozni suverenisti (državotvorne Hrvate da ne spominjemo), da kaže kako je za Hrvatsku naprosto ponižavajuće da si jedan veleposlanik u ulozi veletrgovca dozvoljava obećavati državi u kojoj je akreditiran pomoć pri kupnji (ne dobivanju!) borbenih aviona, a da je dodatno (samo)ponižavajuće kako je službena Hrvatska u ekstazi zbog dolaska dva aviona tipa F-16 (nacionalna garda Minnesote), kakve će očito (morati) kupiti svim zaklinjanjima u transparentnost posla oko modernizacije ratnog zrakoplovstva usprkos. Nitko da kaže: Hrvatska je suverena država koja će sama odlučiti čije će i kakve avione kupiti i pod kojim uvjetima. Nitko! I tko je tu onda lud?
Ime Josipa Broza Tita, vođe antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, prvog i doživotnog predsjednika Jugoslavije, nespornog lidera pokreta nesvrstanih i jednog od najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća, rodom Hrvata, i danas je bez dvojbe najuvjerljiviji tzv. brend po kojemu bi Hrvatska mogla biti poznata i prepoznata u svijetu. No voditeljica stručnog tima predsjednice, objašnjavajući kako teče rad na iznalaženju onoga što će biti prezentirano kao ‘hrvatski brend’, Tita ni riječju ne spominje. Predsjednica koja ju je imenovala svoj je mandat započela izbacivanjem Titove biste iz svoje službene rezidencije, a mlade generacije odgajaju se u znaku povijesnog revizionizma, rehabilitacije nacifašizma i osude antifašista kao zločinaca koje je vodio jedan od ‘deset megaubojica 20. vijeka’. Pa nije moguće ne zapitati se: Tko je tu lud?
Atlantski pakt, vojno-politički savez nekadašnje Zapadne Evrope i SAD-a, stvoren kao štit od sovjetskog hegemonizma u Staljinovo doba, slavi u Washingtonu svoj sedamdeseti rođendan. Predstavlja ga se kao štit od ruske agresije, najavljuje se proširivanje njegove aktivnosti u području Crnoga mora, obećava se zaštita novim članicama čijim se primanjem u NATO steže obruč oko Ruske Federacije i govori o obrambenom bedemu od Baltika do Crnoga mora. I nitko, osim nekih zaista rijetkih glasova, da kaže ono što je nepobitna istina: da je NATO disolucijom Sovjetskog Saveza i raspuštanjem Varšavskog ugovora (što je bio istočni odgovor, ali tek odgovor na njegovo formiranje) izgubio smisao postojanja. Nitko da kaže kako je u trenutku kada je bio potreban pristanak Moskve za ujedinjenje Njemačke, Mihailu Gorbačovu bilo čvrsto obećano (ali ne i potpisano) kako se nakon toga NATO neće širiti na zemlje nekadašnjeg socijalističkog bloka, što se zaboravlja i gazi iz dana u dan. I nitko da se začudi kada novinarka HTV-a, izvještavajući s proslave, ispali da NATO danas štiti više od milijardu ljudi (čime samo potvrđuje da se taj pakt pretvorio u oružanu pesnicu američke globalne politike). I tko je tu lud?
Američka TV mreža CNN objavi kao senzaciju snimku nove ruske vojne baze na dalekom sjeveru, blizu Aljaske, uz zastrašujući (!?) podatak kako je Rusija u proteklih nekoliko godina izgradila stotine novih vojnih uporišta, pa je to još jedna potvrda ruske agresije. Ali nitko da upozori kako su sva ta uporišta izgrađena na državnom području Rusije, dok u isto vrijeme Amerika ima više od 700 (!) vojnih baza širom svijeta, na područjima drugih država. Predsjednik Donald Trump poručuje Rusima da njihovi vojnici nemaju što tražiti u Venezueli. Slavi se pobjeda Amerike i njezinih saveznika nad tzv. Islamskom državom u Siriji. I nitko da kaže kako su ruski vojni specijalisti za kibernetičko ratovanje došli u Venezuelu nakon prestanka opskrbe električnom energijom gotovo cijele zemlje, a što je predsjednik Nicolas Maduro pripisao američkom kibernetičkom napadu. Jedva da itko kaže kako Venezuela ima sporazum o vojnoj suradnji s Rusijom i kako je tih stotinjak pripadnika ruskih oružanih snaga stiglo u skladu s tim sporazumom. I jedva će se tko ‘sjetiti’ da je poraz islamista u Siriji započeo ruskim vojnim udarima, da su Rusi došli u Siriju na poziv tamošnje vlade, dok su Amerikanci ušetali ‘kaubojski’, bez ičijeg poziva i dozvole te se na području strane samostalne države ponašaju kao da su u svojem dvorištu. Pa tko je tu lud?
Novi predsjednik Brazila Jair Bolsonaro, miljenik Washingtona, u memorijalnom kompleksu Yad Vashem u Izraelu izjavi kako su holokaust počinili ‘socijalisti’, pozivajući se na to da se Hitlerova stranka zvala Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, ali imajući na umu, naravno, današnje ljevičare. U Britaniji tvrdi pobornici izlaska iz EU-a užasnuti su time što premijerka Theresa May traži izlazak iz Brexit krize u pregovorima s vođom laburista, ‘socijalistom’ Corbynom, dok u SAD-u Trump, očito imajući u vidu predsjedničke izbore na kojima bi se mogao naći nasuprot senatoru Sandersu koji sam sebe definira kao demokratskog socijalista, izjavljuje kako ‘Amerika nikad neće biti socijalistička’. Pri čemu su i Corbyn i Sanders tek na tragu zapadnoevropskih socijaldemokrata iz 1960-ih godina. A ipak, jedva da će se naći netko relevantan na javnoj, odnosno političkoj sceni koji će se usuditi reći da je antisocijalistička histerija samo popratna pojava antiruske histerije, a da je i jedno i drugo izravna posljedica toga što Amerika svim sredstvima brani i učvršćuje svoj položaj hegemona u međunarodnim odnosima, bojeći se sve snažnije Rusije koja, doduše, nije nikakav agresor, ali koja sve jasnije daje do znanja kako neće prihvaćati da joj drugi određuju što će i kako raditi. I tko je sada tu lud?
I tako bismo mogli dalje: nasilno rušenje libijske vlasti i likvidiranje pukovnika Gadafija, krvavi pokušaj rušenja sirijskog režima, pa onda rušenje, uz evidentnu pomoć Zapada, legitimnog predsjednika Ukrajine, trovanje Skripalovih u Britaniji, pripisano bez jasnih i objelodanjenih dokaza Rusiji, upotreba bojnih otrova u sirijskoj Dumi, stavljena na teret sirijskom režimu bez čvrstih dokaza i uz vjerodostojne izjave što upućuju na inscenirani ‘happening’, američko priznavanje izraelskog suvereniteta nad okupiranim dijelom Sirije (Golan) i sve češće najave da će Izrael anektirati i okupiranu zapadnu obalu Jordana, pa će Washington i to priznati. Sve to uz nastavljanje i sankcija i optužbi protiv Rusije zbog toga što je nakon provedenog referenduma pripojila Krim, što se vojno angažirala u Siriji, ali na poziv tamošnje vlade i što reagira (to je bitno: reagira!) na sve češće zapadno zveckanje oružjem pred vlastitim vratima i na otvaranje nove utrke u naoružanju američkim otkazivanjem ugovora potpisanih pri samom kraju onog prvog hladnog rata. I uvijek iznova isto pitanje: Tko je tu lud?
Pitanje je neizbježno jer smo naučili razmišljati u kategorijama svijeta što se ruši, nestaje pred našim očima, koliko-toliko uređenoga svijeta u kojemu su vrijedila određena pravila ponašanja (od kojih je bilo odstupanja, ali u vidu ekscesa, ma kako golemi oni bili), u kojemu su oni koji su – bilo temeljem demokratskih izbora, bilo silom prigrabljene vlasti – došli u poziciju određivanja sudbine drugih imali određene ideje vodilje, određene visoke ideale, načela, ili su u najmanju ruku tvrdili kako ih imaju i pozivali se na njih. Bio je to svijet u kojemu su se međudržavni odnosi, bilateralno i multilateralno, uređivali ugovorima, službenim aktima što ih se svečano potpisivalo (poput Završnog akta Konferencije o sigurnosti i suradnji u Helsinkiju). Bio je to, napokon, svijet u kojemu se barem nastojalo ili pokušavalo poštivati Povelju Ujedinjenih naroda, a ti su Ujedinjeni narodi bili institucija u kojoj se raspravljalo o svjetskim problemima, koja je izricala osude agresivnih akata pojedinih država, koja je – kao jedina koja to smije – uvodila međunarodne sankcije za režime što su grubo kršili njezinu Povelju; povelju čovječanstva koje je nakon završetka Drugoga svjetskog rata, najstrašnijeg rata u svojoj povijesti, praćenoga holokaustom, do tada nezabilježenim pokušajem uništenja cijeloga jednog naroda, bilo odlučno i jedinstveno u želji da spriječi ‘užase novoga rata’.
Bio je to svijet daleko od savršenog, u kojemu se ni sovjetski hegemonizam, ni američki (zapadni) imperijalizam nisu usuđivali, svjesni posljedica narušavanja ravnoteže straha, poigravati mogućnošću otvorenoga rata. Mada smo ne jednom (nije u pitanju samo poznata kubanska raketna kriza) bili na samome rubu otvorenoga sukoba. Danas, nažalost, nije tako. Današnji svijet kao da pristaje na nesmiljeno uništavanje sustava kakvoga smo poznavali, na zakon jačega, na poredak u kojemu gola sila određuje što je pravo, a što krivo, što (i tko) nešto može, a što (i tko) nešto ne smije. Pa ako smo zaista nepovratno pristali na takav svijet, pitanje tko je tu lud ipak ne možemo izbjeći.
A odgovor na njega?
