Nekoliko dana nakon 90. godišnjice Gladomora (ukrajinski "Holodomor"), masovne, umjetno izazvane gladi koja je 1932. i 1933. godine usmrtila oko pet milijuna građana Sovjetskog Saveza (spominju se i manje, ali i veće brojke), njemački Savezni parlament izglasao je rezoluciju kojom se taj događaj proglašava genocidom. Gotovo polovicu umrlih činili su etnički Ukrajinci, pa se i rezolucija prema tom događaju odnosi kao prema genocidu namjerno provedenim nad pripadnicima tog naroda. Njemačka je time postala šesnaesta država svijeta koja je Gladomor službeno proglasila genocidom, unatoč tome što u znanstvenim krugovima nema konsenzusa o tome je li u pitanju kolosalno tragična, ali ipak nenamjerna posljedica kolektivizacije koju je provodila sovjetska vlast predvođena Josifom Staljinom, namjerno slamanje sovjetskih seljaka, ili pak smišljeno istrebljenje pripadnika ukrajinskog naroda. Za njemački parlament nema dileme; prema rezoluciji masovno umiranje nije bilo rezultat "neuspjele žetve već je za njega odgovorno političko vodstvo Sovjetskog Saveza", a "s glađu i represijom suočavala se cijela Ukrajina, a ne samo područja na kojima se proizvodilo žito". Rezolucijom se traži suzbijanje "svih pokušaja širenja jednostranih ruskih povijesnih narativa", a iako nije zakonski obavezujuća, njome se šalje jasna poruka da drugačija interpretacija tog događaja više nije poželjna. Raspravljajući o rezoluciji neki su zastupnici povukli paralelu između Gladomora i današnjeg rata u Ukrajini, zaključivši da je u pitanju "povijesna tradicija". Time su simbolično odgovorili na apele ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da se i sadašnja ruska agresija na tu zemlju okvalificira kao genocid.
Gladomor je predmet prijepora u historičarskim krugovima otkad je 1944. skovan termin genocida kao namjernog uništenja grupe ljudi zbog njihove etničke, rasne ili vjerske pripadnosti. Masovna glad u Ukrajini započela je krajem 1931. godine, u vrijeme prve petoljetke koja je za cilj imala ubrzanu industrijalizaciju Sovjetskog Saveza. Petoljetka je podrazumijevala i kolektivizaciju poljoprivrede nacionalizacijom farmi te prikupljanjem uroda i njegovim raspoređivanjem ka ubrzano rastućoj populaciji u urbanim središtima. Bogatiji seljaci proglašeni su kulacima i proganjani kao klasni neprijatelji. Iako je ta politika rezultirala padom proizvodnje u žitnici SSSR-a Ukrajini, vlast je nastavila nametati visoke kvote koje su seljaci morali isporučivati. Izvori pokazuju i da je centralna vlast ignorirala upozorenja ukrajinskih partijskih čelnika, smatrajući da je njihovo protivljenje motivirano nacionalističkim težnjama, jednako kao i ono ukrajinskih seljaka, koji su imali jaku tradiciju privatne poljoprivrede. Dio stručnjaka smatra da su ta saznanja dovoljno jaki argumenti da se Gladomor okvalificira kao genocid, počevši od ranih 1950-ih i poljskog pravnika Raphaela Lemkina, koji je i skovao pojam "genocid". Drugi stručnjaci za sovjetsku politiku 1930-ih godina, pak, smatraju da motiv nije bio uništenje Ukrajinaca kao etničke skupine, a skepsu prema toj tezi izrazili su i autori kontroverzne "Crne knjige komunizma". Ukrajinci, naime, nisu bili jedina etnička skupina koja je masovno umirala uslijed opisane politike, niti se ona provodila samo u Ukrajini. Kazahstanaca je umrlo više nego Ukrajinca imaju li se na umu ukupne populacije.
Referirajući se na sadržaj i tajming rezolucije, iz ruskog ministarstva vanjskih poslova poručili su da Njemačka tim činom "pokušava demonizirati Rusiju i poticati neprijateljstvo između Rusa i Ukrajinaca", kao i revidirati vlastitu nacističku povijest. Kritike su stigle i iz same Njemačke. Primjerice, list Berliner Zeitung primjećuje da Bundestag slične rezolucije nije donio u vezi događaja kao što su blokada Lenjingrada, gdje je "jasno namjeravano usmrćivanje milijunskog stanovništva izgladnjivanjem", ili "genocidna namjera slamanja varšavskog ustanka". Bundestag nije priznao ni genocid nad narodima Herero i Nama u današnjoj Namibiji. "Takvi zaključci uključuju zahtjeve za odštetom", piše list. Doduše, genocid u Namibiji priznala je njemačka vlada i obećala isplatiti 1,1 milijardu eura u ime reparacija. Ipak, "okretanje povijesnih činjenica u skladu s političkom oportunošću karakteristika je diktatura", zaključuje Berliner Zeitung.
