Sporna granična linija između dvije srednjoazijske zemlje – Kirgistana i Tadžikistana – postala je prošlog tjedna ponovo područje oružanog sukoba. Sporadična razmjena vatre u srijedu rezultirala je s četvero ubijenih i petnaestak ranjenih s obje strane, uključujući i nekoliko civila. Do petka su u pogonu bili tenkovi, artiljerija je pucala po civilnom aerodromu, a broj žrtava narastao je na preko stotinu. Prema podacima koje su objavile strane u sukobu, više od stotinu hiljada civila evakuirano je iz graničnog područja. Dok se sve ovo događalo, dvojica predsjednika – Sadir Žaparov i Emomali Rahmon – sudjelovali su na samitu Šangajske organizacije za suradnju u susjednom Uzbekistanu. Dvije zemlje su inače i osnivačice ove najveće regionalne organizacije na svijetu, koja danas uključuje Rusiju i Kinu, ali i Indiju, Pakistan i odnedavno Iran. Razgovor dvojice predsjednika rezultirao je zajedničkim pozivima na prekid vatre, ali sukobi su se nastavili.
Iako formalno saveznici i partneri, Kirgistan i Tadžikistan, dvije postsovjetske zemlje sa otprilike sedam i deset miliona stanovnika, imaju višedesetljetni granični spor. On je djelomično posljedica sovjetske politike razgraničenja između republika, koja nije slijedila geografske, nego etničke granice na vrlo izmiješanom prostoru, što je rezultiralo s mnogo enklava i linijom koju je teško nadzirati. To naravno nije predstavljalo problem kada se radilo o istoj zemlji, ali se pojavilo kao kamen spoticanja nakon raspada SSSR-a. No i više od nejasne granice sukobima je vjerojatno doprinijela zajapurena nacionalistička retorika u obje zemlje. Oba nacionalna lidera organizacije za zaštitu ljudskih prava optužuju za uspostavu autoritarnih režima koji se održavaju na vlasti represijom i nacionalističkom paranojom. Kirgistan i Tadžikistan nisu po tome, naravno, jedinstveni u postsovjetskom prostoru.
Svega nekoliko dana ranije ponovno se pucalo i na granici između Armenije i Azerbajdžana. Te dvije zemlje u sukobu su još od kasnih 1980-ih oko Gorskog Karabaha, koji je nekad činio armensku autonomnu oblast u sastavu sovjetskog Azerbajdžana. Armenija je od kraja 1980-ih držala kontrolu nad oblasti i susjednim područjima, ali je Azerbajdžan u ratu 2020. ponovno zaposjeo značajnog dio tog područja dok je ostatak u vrlo neizvjesnoj poziciji. Mir su se nakon tog rata obavezali održavati ruski vojnici. Međutim, u pucnjavi prošlog tjedna ponovno je poginulo više od stotinu ljudi, uglavnom vojnika. Predmet spora više nije samo Gorski Karabah, jer se sada sukobi vode i unutar međunarodno priznatih granica Armenije. Slično Kirgistanu i Tadžikistanu, i Armenija i Azerbajdžan su ruski saveznici (prve tri zemlje su pri tom članice "ruskog NATO-a", Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, ODKB-a), a Moskva je kao nasljednik SSSR-a posljednjih tridesetak godina nastojala igrati ulogu pomiritelja, ali i "velikog brata" koji zadržava pravo da se miješa u regionalne sukobe, čak i prijetnjom oružane sile ako treba.
Sukobi posljednjih godina, međutim, pokazuju da taj položaj Rusije više nije toliko dominantan. U Centralnoj Aziji sve važniju ulogu igra Kina, koja nema interesa u destabilizaciji prostora, ali lokalnim akterima postaje sve jasnije da tradicionalna sila Rusija nije jedini faktor u regiji. Interes za istiskivanje ruskog utjecaja iz postsovjetskog prostora također imaju i Sjedinjene Države, koje su Rusiju promatrale kao potencijalnog rivala i prije rata u Ukrajini. Po prvi puta od početka armensko-azerskog sukoba, američka je diplomacija ta koja nastoji omogućiti mirovni sporazum i preuzeti kontrolu nad mirovnim procesom. Ministri vanjskih poslova dviju sukobljenih zemalja sastali su se početkom tjedna u New Yorku s američkim ministrom Anthonyjem Blinkenom, no stabilan mir još je daleko od izvjesnog. Presudni utjecaj na armensko-azerski sukob imalo je uplitanje i treće sile - Turske. Ta zemlja ima značajnih interesa u postsovjetskom prostoru, što uključuje i Centralnu Aziju u kojoj je većina stanovništva turkijskog porijekla. Centar turskih interesa posljednjih godina je, međutim, susjedni Azerbajdžan. Turska vojna pomoć bila je ključna u velikim uspjesima Azerbajdžana protiv Armenije, s kojom Turska ima gotovo neprijateljske odnose. Utjecaj svjetskih i regionalnih sila u ovom prostoru mogao bi ubuduće još jačati, ovisno o nestabilnosti Rusije. Oba spomenuta sukoba u Centralnoj Aziji i na Kavkazu eskalirala su neposredno nakon značajnog ruskog poraza u Ukrajini u okolici Harkova početkom mjeseca. Predviđa se da bi potencijalni ruski poraz u Ukrajini mogao značiti degradaciju te sile iz vodećeg u drugorazredni faktor u postsovjetskom prostoru. To bi otvorilo više prostora za djelovanje drugih sila, od kojih neke – osobito Turska – imaju interesa u destabilizaciji prostora i poticanju međunacionalnih sukoba.
