Rat Armenije i Azerbejdžana završio je s nekoliko tisuća mrtvih i ograničenom pobjedom Rusije: gotovo 2000 ruskih vojnika razmještenih duž linije fronte i u lačinski koridor, gdje će ostati barem pet godina, garant su da će u regiji presudnu ulogu nastaviti igrati Moskva. Trilateralni sporazum Armenije, Azerbejdžana i Rusije znači i znatnu pobjedu Bakua, koji će zadržati sve zauzete teritorije. To je pobjeda i za Tursku, bez čije bi vojne i političke pomoći Bakuu bitno teže uspjela ova vojna avantura. Armenija je pak poražena: uz izgubljeno na bojnom polju, predat će još neke teritorije van samog Karabaha. Kako je strateški važan Lačin prepušten ruskom nadzoru, Erevan više neće ni graničiti s dijelom Karabaha koji još uvijek ostaje pod armenskom kontrolom. Sporazum je u Erevanu izazvao toliki bijes da su prosvjednici provalili u parlament i na ulici pretukli njegovog predsjednika Ararata Mirzojana. Pa ipak, ruska intervencija je u posljednji čas Armeniju spasila od potpunog poraza: kroz nekoliko dana bitno premoćniji Azerbejdžan zauzeo bi i Stepanakert, glavni grad Karabaha, što bi rezultiralo egzodusom preostalih Armenaca. Od početka rata krajem rujna do danas iz regije je izbjeglo više od 100.000 ljudi.
Za armensku katastrofu odgovorni su prije svega nacionalističko sljepilo, nerealnost i arogancija armenskog vodstva od 1990-ih do danas, bez obzira na razumljive traume osmanskog genocida iz 1915. Status quo na kojem je Erevan inzistirao – uzimajući u obzir promijenjene okolnosti i naraslu vojnu moć Bakua – nije bio samo neodrživ nego i nepravedan. Devedesetih je Armenija, osim Karabaha, okupirala dijelove još sedam drugih okruga, a protjerano je približno 850.000 Azera ili gotovo deset posto azerbejdžanskog stanovništva. Dosadašnji pregovori uključivali su povratak teritorija van samog Karabaha, ali je na stolu bilo i samoodređenje ove većinom armenske regije. No sada se Armenci vjerojatno mogu nadati tek nekakvoj autonomiji. Upućeni novinari isticali su nezadovoljstvo Vladimira Putina prozapadnim kursom armenskog premijera Nikola Pašinjana, pa je ruska pasivnost možda bila i način discipliniranja Erevana. Geostrateška razmišljanja vjerojatno su igrala presudniju ulogu, a kako su Moskvi odnosi s Bakuom važni, kroz godine je rasla frustracija armenskom tvrdoglavošću. Istovremeno, unatoč rusko-azerskim odnosima, Putin je azerbejdžanskom predsjedniku Ilhamu Alijevu oteo potpunu pobjedu i za sebe zadržao ulogu važnog arbitra konačnog statusa Karabaha. Armenija je i službeni ruski saveznik, pa Moskva već ugleda radi ne može dozvoliti potpuni armenski poraz.
Cilj Rusije je zadržati ulogu regionalnog hegemona, surovo balansirajući između suprotstavljenih interesa zemalja u svom susjedstvu. Iako se čini da je za sada uspjelo nasititi vuka, a kozu ostaviti barem na životu – odnosno, zadovoljiti Azerbejdžan, dok će oslabljena Armenija još više ovisiti o Moskvi – u kavkasku se igru nedvojbeno ubacila Ankara. Potpuni trijumf Putin jest uskratio i Erdoganu, a portparol Kremlja Dmitrij Peskov je rekao da sporazum ne predviđa turske vojnike u Karabahu. Pa ipak, uspjeh će Ankaru ohrabriti na daljnje širenje vlastitog utjecaja ratnim putem. A bez obzira na to što se savezništvo s Armenijom nije odnosilo na Karabah, poraz Erevana nužno će deziluzionizirati ruske saveznike.
Uspjeh Bakua na slične će avanture ohrabriti Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju. Sve tri zemlje imaju odcijepljene teritorije pod kontrolom ruskih klijenata, a sada bi mogle zaključiti da je vojni uspjeh pitanje ispravnog tajminga – Moskva je naime trenutno zauzeta i situacijom u Bjelorusiji. Srednjoročno, ovaj je rat rezultirao cementiranjem ruskog prisustva na južnom Kavkazu. No dugoročne posljedice za ruski geostrateški utjecaj su, moguće, upitnije.
