Mađarski nacionalizam prošao je neobičan put u svom odnosu spram Rusije i ruskih imperija. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih antisovjetskim i antikomunističkim svjetonazorom i sentimentima hranio je svoj evropski i demokratski identitet. A onda se mađarski nacionalizam, stupajući na mjestu poput limenog vojnika, okrenuo na drugu stranu. Trideset godina kasnije antievropske i antiliberalne političke tendencije potpiruju se očijukanjem s Rusijom i njenim jakim muškarcem. Nacionalizam je ostao isti, Rusija je postala nešto drugo: nekad azijski silovatelj Mađarske, sada njen tajni-javni ljubavnik. Počelo tako, a završilo ovako.
U svoju putopisnu zbirku o SSSR-u i Rusiji Ryszard Kapuściński zapisivao je više od trideset godina kroz nekoliko velikih putovanja širom zemlje. "Imperij" je objavljen 1993., u vrijeme kada se Srednja Evropa još klela u svoju pripadnost evropskim vrijednostima. Svoju knjigu slavni poljski reporter započinje tamo gdje bi je svaki Poljak trebao započeti: sa sovjetskom okupacijom istočne Poljske. Bježeći s majkom i sestrom pred Nijemcima, mali Ryszard dolazi do rodnog Pińska. Ali tamo su već mornari s dugim puškama, oštrim bajunetama i crvenim zvijezdama na kapama. Potopili su poljske topovnjače, poubijali poljske mornare, a sada izbjeglice ne žele pustiti u grad. "Molite za milost", viče mama, "ali što mi djeca možemo učiniti, ionako već neko vrijeme klečimo na cesti, ridamo i držimo ruke uvis." Tako počinje susret s tajanstvenim carstvom, kojem autor neće zaboraviti mučku izdaju. Stojeći 1989. u Moskvi na mjestu gdje je bio hram Krista Spasitelja, koji je Staljin dao srušiti, Kapuściński bilježi da je predsjednik komisije za rušenje i brisanje sa karte Moskve bio Vjačeslav Molotov: "Onaj isti koji je nekoliko godina kasnije potpisao (zajedno s Ribbentropom) pakt o brisanju Poljske sa zemljovida svijeta."
Kako bi Ryszard Kapuściński danas pisao o Rusiji? Kao prvo, i najmanje važno, sve procjene budućnosti su točne. Kapuściński je najavio i Putina i Romana Abramoviča, ali i da je fulao u svojim prognozama to ne bi knjigu učinilo manje dojmljivom. Kao drugo, leksikon političkih, ekonomskih, ekoloških i ljudskih katastrofa imperija, danas možda podsjeća na demonografiju kakvom se primjerice piše o Sjevernoj Koreji. No ono što je danas opće mjesto demoniziranja SSSR-a, prije trideset godina bila je prvorazredna reporterska ekskluziva. A kao treće, "Imperij" nije knjiga o imperiju. I to je najvažnije. "Imperij" je prije svega knjiga o ljudima i okolišu. Kad danas čitamo kako Ryszard Kapuściński piše o Rusiji, onda čitamo stranice o ljudima u ledenom paklu Jakutska, o ljudima u gorućem pijesku turkmenistanskog Murgaba.
Kod Kapuścińskog nema nacionalizma. Možda i najslavniji reporter dvadesetog stoljeća, dopisnik iz Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka na više od jednog mjesta nacionalizam, rasizam i vjerski fanatizam označava kao tri najveće svjetske pošasti. Nema kod Poljaka ni antikomunizma. Magadan, prijestolnica Gulaga, bio je golemo komunističko stratište: ali jednako i stratište komunističkog idealizma. Ono čega kod Kapuścińskog ima jest literatura. Nultih godina, prije iznenadne smrti 2007., Kapuściński se spominjao kao mogući nobelovac. Ta propuštena prilika danas je ugrađena u Nobelovu nagradu Svetlane Aleksijevič. Ali i u jutra svih onih koji su ustajali, ili danas ustaju, da bi krenuli na putovanje za tekstom.
