Kada osoba na čelu države promiče ideju o međunarodnoj komisiji koja bi ‘utvrdila pravu istinu’ o logoru Jasenovac pa se potom ‘naivno’ čudi (ne razumije) kritikama što ih je izazvala, onda to znači samo jedno. Ta je osoba sigurna da je kod golemog dijela biračkoga tijela umrtvljen zdrav razum pa je u takvoj situaciji moguće prodavati i notorne laži, odnosno dovoditi otvoreno u pitanje ništa manje notorne i dokumentirane istine.
Kada sutkinja odbije kazniti estradnu zvijezdu zbog pjevanja pjesme što počinje pokličem koji je kao pozdrav bio uspostavljen samo i jedino u vrijeme ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske, pozivajući se na to da je taj poklič ‘sastavni dio pjesme’ izvedene do sada bezbroj puta, onda i to znači samo jedno. Takva je sutkinja sigurna da je u javnosti do te mjere umrtvljen zdrav razum da joj je moguće ponuditi i takvo ‘obrazloženje’, bez i najmanje reference na ono što je notorna istina: da je, naime, u Njemačkoj apsolutno i nemoguće i nezamislivo da bilo kakva estradna veličina lansira pjesmu koja će počinjati nacističkim pozdravom ‘Sieg Heil!’ (pozdrav ‘Heil Hitler’ namjerno i ne spominjemo). I bez i najmanjeg straha da bi se mogao javiti netko s pitanjem nije li već davno trebalo zabraniti da se ta ‘Za dom – spremni’ pjesma izvodi u izvornom obliku jer neminovno podsjeća na ustašku zločinačku paradržavu, čak je i glorificira.
Kada vodeći britanski političari unisono i sa sigurnošću tvrde kako je nervni otrov kojim su navodno otrovani bivši ruski obavještajac-prebjeg i njegova kći moguće proizvesti samo u Rusiji pa na tome grade optužbu države i njezinog čelnika za ‘napad na britanski suverenitet’, onda je i to moguće protumačiti samo na jedan način. I oni znaju da je javnost do te mjere impregnirana lažima, poluistinama i stereotipima da je izgubila zdravorazumsku sposobnost logičnog zaključivanja pa će prihvatiti i notornu laž. Nasuprot onome što je iznio predsjednik Češke Republike koji je, uz obrazloženje kako ipak ne bismo smjeli biti licemjerni, javno priznao istinu (bolje reći tek jedan njezin djelić) da je nervni otrov tipa ‘novičok’ proizveden i da se njime eksperimentiralo i u Češkoj. I nasuprot onome što samo netko tko je sačuvao sposobnost registriranja i zaključivanja može dokučiti: da je u najmanju ruku sumnjivo kada se u filmskom izvještaju iz Salisburyja, gdje su navodno otrovani Skripalovi (koje nitko živ nije vidio od dana kada je obznanjen napad na njih), vide u prvom planu britanski policajci odjeveni u svoje redovne odore, bez ikakvih zaštitnih sredstava, dok se samo nekih desetak metara od njih, u drugom planu, specijalci od glave do pete odjeveni za obranu od djelovanja kemijskih borbenih sredstava trude ukrcati ‘kontaminirano’ policijsko vozilo na kamion.
Kada zapadni mediji, ‘slobodni’ mediji demokratskih zemalja, kao po dogovoru ignoriraju činjenicu da su Rusija i Sirija pred Međunarodnu agenciju za zabranu kemijskog oružja dovele apsolutno vjerodostojne svjedoke, navodno kemijskim oružjem otrovanog dječaka i liječnika iz bolnice gdje su neidentificirani ‘pomagači’ vodom (!) dekontaminirali žrtve nikada dokazanog napada Asadovih snaga, onda to može značiti samo jedno. Da oni koji iz pozadine upravljaju moćnom medijskom mašinerijom u kojoj je novinarstvo već poodavno zamijenjeno propagandom nerijetko otvoreno gebelsovskog tipa itekako dobro znaju kako je javnost izgubila sposobnost zdravog rasuđivanja i kako će u situaciji prividne dostupnosti ama baš svake informacije o bilo čemu spremno prihvatiti i notornu laž. Nasuprot istini da je dječačić koji je svjedočio kako nikakvog kemijskog napada nije bilo neporecivo identificiran na snimci ‘spašavanja’ žrtava tog napada, a da se na toj snimci koja je kao ‘krunski dokaz’ obišla svijet (i poslužila kao povod za trojni udar na Siriju) jasno može vidjeti kako se panično ‘dekontaminiranje’ vodom događa samo u prvom planu, dok se ljudi u pozadini normalno ponašaju, bez ikakvih znakova panike.
Nikada se, naravno, neće saznati postoji li i otkada datira plan kodnoga imena ‘Likvidirati! Zdrav razum, a potom istinu’, no neporecive činjenice govore da se on sustavno provodi, i to praktički od trenutka kada je Zapad raspad SSSR-a i tzv. Istočnog bloka uknjižio kao svoju pobjedu. To je bio trenutak kada je ispaljen startni pucanj za ulazak u utrku s nesagledivim posljedicama, ali jasnim ciljem – da se općom ofenzivom gluposti, banalnosti i trivijalnosti, uz guranje na marginu relevantnog i objektivnog izvještavanja i na činjenicama zasnovanih komentara i analiza, kroz sve moćnija sredstva masovnog komuniciranja zatre u korijenu sposobnost zdravorazumskog promišljanja. Jer tek kada ta prva faza likvidiranja razuma bude završena (a očito jest, uz časne, ali nemoćne izuzetke), bit će moguće krenuti u drugu fazu, onu likvidiranja istine.
‘Kolateralna šteta’ provođenja takvoga plana potpuna je degradacija međunarodnoga poretka, građenoga nakon Drugoga svjetskog rata, apsolutno zanemarivanje Ujedinjenih naroda (osim kao pozornice za lansiranje novih laži i na lažima zasnovanih optužbi – danas protiv Rusije, sutra protiv Kine, a preksutra tko zna), neviđeno profaniranje, da ne kažemo primitiviziranje kako retorike na svjetskoj sceni tako i ponašanja nekih njezinih ključnih aktera. Je li u jeku onoga prvog hladnog rata koji je itekako bio opasan bilo koji američki predsjednik bilo kojeg političara ‘s one strane’ nazvao životinjom? Ne, to naprosto nije dolazilo u obzir. Je li se moglo dogoditi da državnik-domaćin pred kamerama demonstrativno odbije pružiti ruku gostu (gošći)? Ni slučajno! I najljući protivnici i suparnici čuvali su određenu mjeru pristojnosti, da ne kažemo dobroga odgoja, u međusobnom komuniciranju. Što nije isključivalo namjernu hladnoću, kakvu je na primjer pokazao jugoslavenski predsjednik Tito prilikom dolaska u ‘pomirbeni’ posjet sovjetskog lidera Nikite Hruščova: umjesto da nakon Hruščovljevih pozdravnih riječi i on priđe mikrofonu i nešto kaže, Tito je samo pokretom ruke pozvao gosta da uđe u automobil.
I kada smo već kod Tita, u vezi kojega se javna/državna televizija u Hrvatskoj potrudila da ‘svekoliko općinstvo’ uoči Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope podsjeti na silne zločine što se pripisuju tom nedvojbeno najuspješnijem vođi pokreta otpora u okupiranoj Evropi (čak i po riječima Hitlera i Himmlera), a potom i jednom od najznačajnijih svjetskih političara druge polovice 20. stoljeća, evo i posljednjeg u nizu primjera koji zorno pokazuju do koje je mjere uspio plan likvidiranja razuma, da bi se mogla likvidirati istina. Danas svaki ‘pravi Hrvat’ zna da Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer mu je bilo dobro poznato da je to u vrijeme ustaša bio tek sabirni i radni logor, a da su u njemu ubijali (naravno, samo Hrvate) njegovi partizani tek nakon pobjede godine 1945. Laž! Tito nikada nije posjetio ni Jasenovac, ni Banjicu, ni Sajmište procjenjujući najvjerojatnije da bi takvim podsjećanjem na zločine pripadnika jednoga od naroda u Jugoslaviji nad pripadnicima drugoga podrivao svoju politiku bratstva i jedinstva. No znao je dobro što je bio Jasenovac i javno je to rekao (tonski se snimak može čuti na YouTubeu), prosvjedujući protiv podrške nekog američkog kongresmena ideji da pripadnici ustaške emigracije zajedno s Amerikancima odaju počast poginulim i ubijenim ustašama i američkim vojnicima palima u borbi protiv fašizma. Tog je člana američkog Kongresa pozvao, govoreći u Užicama godine 1961., da ‘dođe ovamo, k nama, i da posjeti samo jedno mjesto, na primjer ustaški logor smrti u Jasenovcu i da u razgovoru s tamošnjim stanovnicima sazna što su tamo ustaše radili’. I to je istina. Dokaziva. Hoće li doprijeti do onih koji su već obrađeni kampanjom ‘likvidirati razum, a potom istinu’? Neće. Plan funkcionira. A posljedice? I onaj tko ih ne može predvidjeti danas, suočit će se s njima sutra. Ulazimo u novu eru, eru Laži. Razum i Istina su likvidirani. Na pomolu je ‘novi svijet’. Bolji od dosadašnjega? Ni u primisli!
