U svakoj prilici koja mu se pruži, stručnjak za poslovanje naftom i plinom Davor Štern ponavlja magičnu riječ – kliring. Po njemu, bio je to perfektan sustav međunarodnog plaćanja, koji smo napustili prije više od 30 godina, a sada bi mogao riješiti probleme u trgovini s Rusijom. Što je to kliring i kako je on funkcionirao? Riječ je o sustavu koji je izmišljen da bi mogle međusobno poslovati zemlje čiji novac nije bio konvertibilan. Takve su bile i bivši SSSR i bivša Jugoslavija, koje su grcale u stalnoj nestašici tvrde, konvertibilne valute. Obje su imale robu, ali ne i novac koji se koristio u međunarodnoj razmjeni. Moralo se, dakle, poslovati bez njega i mijenjati robu za robu. Ali kako se bez novca ipak ne može, u Jugoslaviji su se koristili dinari, a u SSSR-u rublje.
Naravno, jugoslavenska poduzeća nisu imala rublje, a sovjetska dinare, pa su umjesto njih plaćale centralne banke. Kad bi sovjetsko poduzeće kupilo nešto u Jugoslaviji, račun bi dinarima platila Narodna banka Jugoslavije. I obratno, jugoslavenske račune u SSSR-u podmirivala je u rubljima njihova centralna banka. Međusobna potraživanja i dugovanja su se bilježila i na kraju godine nastupao je trenutak za obračun. Odnosno, za prebijanje dugova i čišćenje računa. Za kliring. Po kojem tečaju? To je riješeno uvođenjem klirinškog dolara koji je vrijedio koliko i konvertibilni, ali samo u međusobnoj razmjeni. Tako se moglo raditi, trgovati i razvijati bez ovisnosti o američkom dolaru.
I u ono vrijeme Jugoslavija je kupovala naftu i neke druge sirovine, industrijsku opremu, a i oružje. Najviše su prodavala poduzeća jugoslavenske metaloprerađivačke industrije, posebno strojogradnje. Veliki izvoznik u SSSR bila je, naravno, i brodogradnja, a kliring je otvarao tržište i proizvođačima robe široke potrošnje. Na kraju svake godine, nakon kliringa, Jugoslavija je uvijek bila u plusu. Onda se uvozilo svašta, često i bizarne proizvode široke potrošnje koje je Europa odavno zaboravila. Na primjer džepne satove ili, vjerovali ili ne, aparate za brijanje, ali ne samo na struju, već i na navijanje. I to za bagatelu. Bili su popularni i sovjetski fotoaparati i automobili Lade rađene po licenci talijanskog FIAT-a.
Kliring je ugašen kad je na kraju godine 1989. dinar postao konvertibilan, a poslije osamostaljenja neka su nova hrvatska bogatstva, kako se pričalo, nastala tako što su stara klirinška potraživanja strpana u privatne džepove. Gospodin Davor Štern predlaže oživljavanje kliringa nakon što je Rusija uvjetovala plaćanje plina i nafte rubljima. Članice G7 (sedam najbogatijih zemalja) odbile su ruski zahtjev, ali mi smo daleko od tog ekskluzivnog kluba. Mala i siromašna zemlja mora se snalaziti kako zna i umije, pa bi kliring u svakom slučaju dobro došao. A bez ruskih energenata se ne može. Plin koji su Amerikanci s velikom pompom obećali Europi samo je kikiriki prema količinama koje dolaze iz Rusije. Gospodin Štern zna što govori. Pogotovo u trenutku kad mnogi u svijetu traže mogućnost međusobne razmjene bez dolarskih okova.
Pitanje je, međutim, što bi Hrvatska danas mogla ponuditi Rusima. Veliki klirinški izvoznici nekad su bili zadarska tvornica alatnih strojeva SAS, koja danas ne postoji, zatim karlovačka Jugoturbina, zagrebačka tvornica strojeva za procesnu industriju Jedinstvo, strojeva za drvnu industriju Bratstvo, tvornica parnih kotlova TPK, pa Prvomajska čije je kompjutorski upravljane linije alatnih strojeva koristila sovjetska avioindustrija. Elektroniku im je radio zagrebački TEP. Sve te tvornice, a i mnoge druge, uništene su već na početku pljačkaške privatizacije, a Prvomajska je bila prva na redu. Uz britanski Birmingham i švicarski Zürich, Zagreb je bio treći grad u Europi po proizvodnji alatnih strojeva. Danas od toga ne postoji ni kamen na kamenu, a već nakon prvog vala privatizacije od hrvatske metalske industrije preostalo je samo 14 posto. Na sudbinu brodogradnje nema smisla trošiti riječi. Nije bolje prošla ni proizvodnja robe široke potrošnje, od obuće iz Borova ili Šimeckog do tekstila ili rukotvorina iz istoimene zagrebačke tvrtke, koja je praktički radila samo za SSSR.
Ukratko, struktura hrvatskog gospodarstva danas je sasvim drukčija od nekadašnje privrede. U Rusiju se izvozi nešto hrane (Podravka), mandarine, plastični dijelovi za automobile, zadnjih se dana spominje brodski Đuro Đaković, a Rusi su i turisti široke ruke. Ali teško da bi to moglo biti dovoljno za plaćanje nafte i plina, kao i druge robe iz Rusije, na primjer betonskog željeza bez kojeg se konstrukcijska obnova poslije potresa ne može ni zamisliti. Tim više što Hrvatska nije Mađarska, pa se mora striktno držati svih sankcija uvedenih Rusiji.
Također je veliko pitanje bi li Rusi bili zainteresirani da baš Hrvatskoj omoguće poseban status i olakšaju međusobno poslovanje. Oni su uveli (zasad samo kao prijetnju) plaćanje u rubljima, kao odgovor na zapadne sankcije, dakle kao oružje u ekonomskom ratu. A hrvatski političari čine sve da dokažu kako su u tom ratu papskiji od pape i da su bez zadrške na pravoj strani. Mali Mikiji u velikoj igri, koji obično na kraju ostaju na cjedilu. Sve se nade polažu u terminal za ukapljeni plin na Krku, a trošak se ne spominje. O tome ćemo misliti sutra.
Cijene energenata, posebno nafte i plina, uvijek je određivala politika, a ne tržište. Robne burze na kojima kupuju naivci samo su mjesta gdje se obire vrhnje. Odustajanje od ruskih energenata neki su (u prvom redu Amerikanci) shvatili kao priliku da trljaju ruke. I energetske krize u svijetu uvijek je izazivala politika, a ne tržišne nestašice. Kad je izbila prva, godine 1973., nafta je na svjetskom tržištu koštala samo, danas nezamislivih, tri dolara za barel (159 litara). Onda je odjednom skočila na pet dolara, a zemlje OPEC-a (kartela izvoznica nafte) smanjile su proizvodnju. To je bilo dovoljno da temeljito poremeti tržište derivata, da nestane benzina na američkim crpkama i da novine žestoko napadnu automobilsku industriju jer navodno ima rješenje za električna vozila, ali ih ne želi proizvoditi. Bilo je to prije pola stoljeća. Zanimljivo vrijeme. Kriza se tumačila odmazdom arapskih zemalja (Saudijska Arabija, Kuvajt, Libija, Alžir, Irak, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati) zbog podrške zapada Izraelu u Jomkipurskom ratu.
Međutim, glasoviti slovenski ekonomist i političar Janez Stanovnik, koji je punih 15 godina bio izvršni sekretar Ekonomske komisije UN-a za Europu, imao je drugo, također političko objašnjenje. On je tvrdio da su skok cijena i krizu izazvale upravo bogate zapadne zemlje i to zbog poremećenih odnosa kapitala i rada. Nakon burne 1968., govorio je on, kad je Pariz bio na rubu revolucije (a predsjednik De Gaulle u tajnosti pripremao vojsku za njeno gušenje), kapital se toliko uplašio da su profiti pali blizu nule, dok su sindikati stekli golemu moć. Naftna kriza je izazvana zato što je ona dovela do New Deala, do goleme preraspodjele u korist kapitala, a protiv nje se nije moglo ni štrajkati ni dizati pobune. Pušten iz boce, duh je nastavio ispunjavati političke želje, uključujući i one zemalja OPEC-a (zapravo zapadnih naftnih kompanija koje u njima posluju), pa je nafta poskupjela već sljedeće godine (1974.) na 12 dolara, pa na 38 (1978.) i tako sve do današnjih preko 100. U jednom trenutku i do 130. Ali i sad su Rusi najjeftiniji. Još samo kad bismo im mogli plaćati kliringom i, što je mnogo važnije, proizvoditi barem dio onoga što je nekad izlazilo iz naših tvornica.
